Nasljedno pravni ugovori - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima. U našem pravu ugovor o nasljeđivanju, kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svom saugovaraču ili nekom trećem licu, ništav je.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske
Službeni Glasnik Republike Srpske, broj 1/2009, 55/2009 -
ispr. 91/2016, 28/2019 - odluka US i 82/2019
Nasljedno-pravni ugovori
Ništavost ugovora o nasljeđivanju, budućem nasljedstvu ili legatu
Član 125
Ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svom saugovaraču ili trećem licu.
Iako ova glava Zakona o nasljeđivanju nosi naslov Nasljedno-pravni ugovori, u ovoj su glavi ti ugovori spomenuti i određeni samo u negativnom pravcu, proglašeni su za ništave. Među takve ništave nasljednopravne ugovore spada ugovor o nasljeđivanju i ugovor o sadržaju testamenta. Ugovor o budućem nasljedstvu ili legatu, koji je takođe nedopušten, pa prema tome, i ništav, nema karakter nasljednopravnog ugovora. Takav karakter nema ni sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života, kao ni ugovor o doživotnom izdržavanju. Ova dva ugovora samo posredno imaju izvjesno nasljednopravno djelovanje, a u Zakon o nasljeđivanju su unijeti i u njemu razrađeni iz razloga što se smatralo da postoji potreba za regulisanjem ovih pravnih instituta.
Jedini nasljednopravni ugovor u pravom smislu, koji je dopušten u našem nasljednom pravu jest sporazum između poslovno sposobnog potomka i pretka o odricanju potomka od nasljedstva koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. U pojedinim se zakonodavstvima ugovor o nasljeđivanju pojavljuje u različitim varijantama i oblicima. Uopšte uzevši, ugovorom o nasljeđivanju može se označiti svaki jednostrano neopozivi sporazum koji se odnosi na ostavinu ugovornih stranaka ili jedne od njih. Ovako široko shvaćen pojam ugovora o nasljeđivanju obuhvata ne samo dvostrani pravni posao kojim se određuje univerzalna sukcesija u pogledu buduće ostavine (ugovor o nasljeđivanju u užem smislu) nego i takav sporazum kojim se određuje legat (ugovor o legatu).
Pod ugovorom o nasljeđivanju, u širem smislu, može se svrstati i ugovor o odricanju od budućeg nasljedstva, tj. ugovor kojim se neka osoba odriče od nasljedstva koje bi joj trebalo pripasti po zakonskom redu nasljeđivanja poslije smrti druge ugovorne stranke ili treće osobe (negativni ili renuncijativni ugovor o nasljeđivanju - za razliku od pozitivnog kojim se postavlja nasljednik ili određuje legat). Ugovor o nasljeđivanju - prema rješenjima pojedinih zakonodavstava gdje je dopušten - može biti sklopljen ili u korist obiju stranaka (dvostrani, zamijeniti ugovor o nasljeđivanju) ili u korist treće osoba koje mogu u njemu sudjelovati i u pogledu opsega ostavine koja može njime biti obuhvaćena.
Osnovna je karakteristika ugovora o nasljeđivanju njegova neopozivost, jer je ostavilac sve do svoje smrti načelno vezan ugovorenim rasporedom svoje imovine. Zbog toga je ugovor o nasljeđivanj u svim zakonodavstvimagdje je dopušten po intezitetu najjači temelj pozivanja na nasljedstvo, tako da do testamentarnog ili zakonskog nasljeđivanja u konkretnom slučaju može doći samo onda ako nema ugovora o nasljeđivanju odnosno samo u pogledu onog dijela ostavine, koji nije obuhvaćen tim ugovorom.
Ugovor o nasljeđivanju nije po našem nasljednom pravu osnov pozivanja na nasljedstvo. To jasno proizilazi iz odredbi Zakona prema kojima se može naslijediti samo na osnovu zakona i testamenta. Zbog toga je ugovor o nasljeđivanju stavljen pod sankciju apsolutne ništavosti. Kako se ovdje radi o pravnom poslu koji je po samom zakonu nedopušten, to zaključeni ugovor o nasljeđivanju i ne proizvodi nikakav pravni učinak niti zaključeni ugovor ima kakav pravni karakter. Zainteresovane osobe ne moraju, prema tome, uopšte tražiti poništenje ugovora o nasljeđivanju, niti će ga sud u ostavinskoj raspravi uzeti u obzir. Odredbe člana o ništavosti ugovora o nasljeđivanju odnosi se ne samo na ona ugovoran raspolaganja za slučaj smrti, kojima se osniva univerzalna sukcesija, nego, i na ona kojima se određuje legat - ugovor o legatu.
Ništavost ugovora kojim se otuđuje nasljedstvo
Član 126
Ništav je ugovor kojim neko otuđuje nasljedstvo kome se nada, kao svaki ugovor o nasljedstvu trećeg lica koje je još u životu.
Ništav je isto tako i ugovor o legatu ili kojoj drugoj koristi kojom se jedan ugovarač nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno.
Dok se ništavost iz prethodnog člana odnosi na ugovor o raspolaganju vlastitom imovinom, ovim se članom proglašava ništavim ugovor o ostavini treće osobe koja je još u životu. Izraz "nasljedstvo" iz prvog stava upotrebljen je najprije u značenju budućeg nasljedstva, tj. onog kojem se nada neka osoba kao presumptivni nasljednik, a zatim u značenju imovine koju će treća osoba, koja je još u životu, imati u času svoje smrti.
Ovim se propisom nemogućava raspolaganje tzv. pravnom nadom koja za određenu osobu proizilazi iz činjenice da je ta osoba srodnik s drugom osobom koju bi poslije njene smrti mogla naslijediti na osnovu zakona, ili iz činjenice da joj je druga osoba koja je još u životu testamentom namijenila svoju imovinu ili drugu korist iz svoje ostavine. Ni u jednom ni u drugom slučaju nije još nastao nikakav pravni odnos, pa, prema tome, ni nečije subjektivno pravo, jer ni činjenica srodstva ni činjenica izjavljene posljednje volje, testamenta, ne mogu same po sebi proizvesti takav učinak. Za to bi bila potrebna i daljnja činjenica koja, međutim, još nije nastupila, a to je smrt osobe o čijoj se ostavini radi. Dok je ta osoba u životu, navedene činjenice proizvode samo izvjesno pravno stanje iz kojeg, kako je naprijed istaknuto, nije još ni za koga proizašlo neko subjektivno pravo, nasljednopravno ovlaštenje.
Ugovori koji bi kao podlogu imali ovo pravno stanje - iščekivanje nasljedstva - ne bi bili u skladu sa etičkim principima, a sa ekonomskog stanovišta bi mogli biti štetni za presumptivne nasljednike ako bi druga ugovorna stranka iskorištavala njihovu lakomislenost ili nepovoljno imovinsko stanje. Zbog toga gotovo sva savremena zakonodavstva, kao i naš Zakon o nasljeđivanju progasuju ništavnim ugovore kojima bi se raspolagalo s budućim nasljednim pravom odnosno s budućim nasljedstvom, budućim legatom ili kakvom drugom koristi kojima se neka osoba nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Ništavost ugovora o sadržini testamenta
Član 127
Ništav je ugovor kojim se neko obavezuje da unese neku odredbu u svoj testament ili je ne unese da opozove neku odredbu iz svog testamenta ili da je ne opozove.
S obzirom na slobodu volje ostavioca u raspolaganju imovinom za slučaj smrti i s tim povezano načelo opozivosti testamenta, smatralo se potrebnim da se radi otklanjanja svake sumnje izričito sankcioniše i ništavost ugovora o sadržaju testamenta. Kao što testiranje predstavlja lično pravo svakog testamentarno sposobnog pojedinca kojeg se prava on ne može odreći, tako se ostavilac ne može odreći ni prava da potpuno ili djelimično mijenja ili opoziva jednom izjavljenu naredbu posljednje volje. Posve je svejedno da li takvo ograničenje u pogledu slobode testiranja proizilazi iz jednostranog akta ostavioca, tj. iz samog testamenta ili iz dvostranog pravnog posla. Svaka se takva odredba i u jednom i u drugom slučaju smatra ništavom.
Uslovi za punovažnost ustupanja i raspodjele imovine za života
Član 128
Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima.
I prije donošenja Zakona o nasljeđivanju bili su u raznim oblicima i sa raznim sadržajem sklapani ugovori kojima su roditelji i ostali preci već za života raspodjeljivali svoju imovinu potomcima. Do takvih je ugovora dolazilo naročito među seoskim stanovništvom. Svrha im je bila dvojaka: s jedne se strane htjelo postići da se predajom određenog dijela imovine unaprijed urede osnovni imovinski odnosi budućih zakonskih nasljednika kako u pogledu visine njihovih nasljednih dijelova, tako i u pogledu raspodjele imovine u naravi, dok je, s druge strane, budući ostavilac istovremeno nastojao sebi osigurati do kraja života potporu svojih potomaka.
Ovi su se ugovori sadržajno pojavljivali u raznim varijantama, ali po svom pravnom karakteru to su bila ili čista darovanja ili mješoviti ugovori. Čest je bio slučaj da su roditelji na darovanim nekretninama osnivali za sebe služnost doživotnog uživanja ili da je darovanje bilo sklopljeno s nalogom prema kojem je dijete kao daroprimac bilo dužno izdržavati roditelje kao darodavce do njihove smrti - donatio sub modo. U nekim je krajevima bivše Jugoslavije, na primjer u Sloveniji, na selu bilo uobičajeno da otac jednom od sinova preda, daruje, svoje imanje, a ostalima da dadne otpremninu u novcu ili u naravi, zadržavši za sebe na predatim nekretninama ili njihovu dijelu doživotno uživanje ili drugu korist. U Sloveniji je za takve i slične ugovore poznat naziv "predajni ugovor", izročilna nagodba. Zajednička je osobina svih tih ugovora u tome što se nekretnina odmah, tj. za života ustupioca predaje stečniku u vlasnički posjed.
Notarska obrada ugovora o nasljeđivanju
Član 129
Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba člana 128. ovog zakona punovažni su samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu.
Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti notarski obrađen.
Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno, u istom obliku.
Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavioca, a nije ostavio svojih potomaka ili se odrekao nasljeđa ili je isključen iz nasljeđa ili je nedostojan.
Predmet ustupanja i raspodjele imovine
Član 130
Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina ustupaočeva, cjelokupna ili samo jedan njen dio.
Ništava je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti imovina koja se bude zatekla u zaostavštini ustupiočevoj.
Pod sadašnjom imovinom misli se na onu imovinu koju ustupilac imaše u momentu zaključivanja sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine, a pojedinim sporazumo može biti obuhvaćena sva imovina koju ustupilac ima u momentu njegova zaključenja, to predmetom ustupanja i raspodjele putem ovakvih sukcesivnih sporazuma može biti obuhvaćena i ona imovina koju predak u vrijeme zaključenja nekog od ranijih sporazuma još nije imao. Na taj se način može desiti da i onaj predak, koji je pojedinim sporazumom ustupio i raspodijelio cjelokupnu svoju imovinu, pa zatim pribavljao nova dobra, u vrijeme svoje smrti ne bude imao nikakve imoovine, koja bi mogla sačinjavati njegovu ostavinu. Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćen i samo dio ustupiočeve imovine. To ne mora biti alikvotni dio, nego i pojedine stvari iz njegove imovine, kako pokretne, tako i nepokretne.
Ustupanje imovine ne ulazi u zaostavštinu
Član 131
Kad predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu svoje imovine umre, njegovu zaostavštinu sačinjavaće samo ona njegova imovina koja nije obuhvaće na ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao.
Pravovaljan sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine ima nasljednopravno djelovanje i proizvodi sljedeće učinke. Ustupiočevi potomci i njegov bračni drug, ako je i on obuhvaćen sporazumom ne mogu ustupanje i raspodjelu pobijati zbog povrede nužnog dijela, a u slučaju kada nije sva ustupiočeva imovina bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom ili kada je ustupilac naknadno stekao druga dobra, vrijednost ustupljenih dijelova imovine ne uzima se u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti njegove ostavine, obračunske vrijednosti ostavine, kao podloge za izračunavanje nužnog dijela.
Ustupljeni dijelovi imovine ne uračunavaju se potomcima u njihove nasljedne dijelove kao što je inače slučaj s poklonima koje je zakonski nasljednik dobio od ostavioca za njegova života. Kako ustupljena dobra ni na koji način ne ulaze u ustupiočevu ostavinu, niti se uzimaju u bilo kakav račun prilikom utvrđivanja njene vrijednosti, to ustupiočevi potomci i njegov bračni drug imaju poslije smrti ustupioca, bez obzira na vrijednost dobara koja su primilil na osnovu sporazuma o ustupanju i raspodjeli, pravo na zakonski odnosno nužni dio njegove ostavine, tj. imovine koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom odnosno imovine koju je ustupilac stekao.
Ustupljeni dijelovi imovine kao poklon
Član 132
Ako se ustupanjem i raspodjelom nije saglasio koji od nasljednika, dijelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju se kao poklon i sa njima će se poslije smrti pretka postupiti kao sa poklonima učinjenim nasljednicima.
Na isti način postupiće se i ako se ustupiocu poslije ustupanja i raspodjele izvršenih sporazumom sa svim nasljednicima rodi dijete ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen za umrlog.
Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine proizvodi svoje puno djelovanje samo u slučaju ako su se s ustupanjem i raspodjelom saglasili svi potomci koji se u konkretnom slučaju pojavljuju kao ustupiočevi zakonski nasljednici. Ako se makar samo jedan potomak nije saglasio, sporazum o ustupanju i raspodjeli nema nasljednopravnog djelovanja ni prema kojem od njih. Ovaj sporazum ne gubi u tom slučaju svaki pravni učinak, već samo nasljednopravni. On će tada vrijediti kao darovni ugovor, tako da će se s ustupljenim dijelovima imovine nakon smrti pretka postupati kao s darovima datim nasljednicima. Ovdje, dakle, na osnovu samog zakona dolazi do konverzije sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine u darovni ugovor.
Zadržavanje prava prilikom ustupanja i raspodjele imovine
Član 133
Prilikom ustupanja i raspodjele ustupalac može za sebe ili za svog supružnika ili za koje drugo lice zadržati pravo plodouživanja na svim ustupljenim stvarima ili na nekim od njih ili ugovoriti doživotnu rentu u naturi ili novcu ili doživotno izdržavanje ili kakvu drugu naknadu.
Ako su plodouživanja ili doživotna renta ugovoreni za ustupioca i njegovog supružnika zajedno u slučaju smrti jednog od njih, plodouživanje ili renta pripada u cjelini preživjelom supružniku do njegove smrti, ako nije šta drugo ugovoreno ili ako drugačije ne proizlazi iz okolnosti slučaja.
Ako potomci prilikom zaključenja sporazuma o ustupanju i raspodjeli imovine ne preuzmu nikakve obaveze prema ustupiocu, onda je ovaj sporazum posve besplatan, dobročin, lukrativan, pravni posao. Ovim se članom, međutim, predviđa mogućnost da potomci navedenim sporazumom preuzmu na sebe prema ustupiocu određene obaveze, terete. U tom slučaju ovaj ugovor postaje mješovitim pravnim poslom. Ako bi, pak, davanja na koja su se potomci obavezali po vrijednosti odgovarala ustupljenoj imovini, što će biti rijedak slučaj, onda bi sporazum o ustupanju i raspodjeli bio naplatan, teretan, onerozan, pravni posao.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Prava ustupiočevog supružnika
Član 134
Ustupilac može ustupanjem i raspodjelom obuhvatiti svog supružnika uz njegov pristanak.
Ako supružnik ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno.
U tom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovažne, samo se prilikom utvrđivanja vrijednosti zaostavštine radi određivanja nužnog dijela preživjelog supružnika dijeli ostaviočeva imovina koji su ustupljeni njegovim potomcima smatraju kao poklon.
Da sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine bude pravovaljan, moraju njime biti obuhvaćena sva ustupiočeva djeca i drugi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu imovinu. Ako se s ustupanjem i raspodjelom nije saglasio bilo koji od tih potomaka, sporazum nema nasljednopravno djelovanje ni prema kojem od njih, tako da će se ustupljeni dijelovi imovine poslije smrti pretka smatrati poklonima.
Za pravovaljanost sporazuma o ustupanju i raspodjeli nije bitno da njime bude obuhvaćen i ustpiočev bračni drug. I bez saglasnosti ustupiočevog bračnog druga sporazum o ustupanju i raspodjeli zadržava svoje nasljednopravno djelovanje između ustupiočevih potomaka, ukoliko su svi sporazumom obuhvaćeni, samo što u tom slučaju ostaje netaknuto pravo ustupiočevog bračnog druga na nužni dio. Međutim, sporazumom o ustupanju i raspodjeli može biti obuhvaćn i ustupiočev bračni drug. U tom slučaju taj sporazum, ako su se s njim pored bračnog druga saglasili i svi potomci koji će po zakonu biti pozvani na naslijeđe, proizvodi svoje puno nasljednopravno djelovanje između svih njih. To znači da ustupanje i raspodjela ostaju pravovaljani i onda ako bračnom drugu tim sporazumom nije ostavljen nužni dio.
Dugovi ustupiočevi i pobijanje ustupanja
Član 135
Potomci između kojih je ustupilac razdijelio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nije šta drugo određeno prilikom ustupanja i raspodjele.
Povjerioci ustupiočevi mogu pobijati ustupanje i raspodjelu pod uslovima predviđenim za pobijanje raspolaganja bez naknade.
Do odgovornosti potomaka za ustupiočeve dugove može doći prije svega, u slučaju kada je ustupljeno dobro opterećno hipotekarnim dugom. I bez obzira na posebno utanačenje između ustupioca i potomaka o odgovornosti za taj dug, potomci kao preuzimaoci opterećene nekretnine odgovaraju za nj samom nekretninom, tj. stvarnopravno. Ako nije ništa drugo ugovoreno, lična odgovornost ustupioca, ukoliko on nije samo hipotekarni dužnik, ostaje i dalje.
Potomci se prilikom ustupanja i raspodjele mogu obavezati da će mjeto ustupioca isplatiti njegovim vjerovnicima njegove dugove. NJihova se obaveza u tom slučaju sastoji u izvršenju činidbe koju duguje ustupilac svojim vjerovnicima. Ustupilac ne prestaje biti dužnikom, niti ustupiočevi vjerovnici stiču kakva prava prema potomcima. Pravni odnos ovdje postoji samo između ustupioca i njegovih potomaka koji su preuzeli obavezu da isplate njegove dugove. To je tzv. preuzimanje ispunjenja duga. Ustupiočevi vjerovnici ne treba da daju pristanak na preuzimanje ispunjenja niti oni na bilo koji način kod toga sudjeluju. Oni su, međutim, dužni primiti isplatu ustupiočevih dugova od potomaka, jer potomci, ispunjavajući ustupiočevu obavezu, postupaju s njime u sporazumu.
Obaveze jemstva kod raspodjele imovine
Član 136
Obaveza jemstva koja poslije diobe nastaje za nasljednika nastaje između potomaka poslije ustupanja i raspodjele imovine koje im je izvršio njihov predak.
S obzirom na okolnost da sticanje imovine na osnovu pravovaljanog sporazuma o ustupanju i raspodjeli predstavlja prethodno, anticipirano nasljeđivanje, tako da se ustupiočevi potomci i njegov bračni drug u odnosu između sebe praktično nalaze u istom položaju kao i sunasljednici, to je potpuno razumljivo da je na isti način riješeno pitanje jemstva između ustupiočevih potomaka, odnosno bračnog druga poslije ustupanja i raspodjele kao i između sunasljednika poslije diobe.
Opozivanje raspodjele imovine
Član 137
Ustupilac ima pravo da zahtijeva da mu potomak vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu neblagodarnost prema njemu. Isto pravo ima ustupilac ako potomak ne daje njemu ili kome drugome izdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele ili ako ne isplati dugove ustupiočeve čija mu je isplata naložena istim poslom.
U drugim slučajevima neizvršenja tereta određenim poslom ustupanja i raspodjele sud će, vodeći računa o važnosti tereta za ustupioca i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupilac ima pravo da zahtijeva vraćanje date imovine ili samo pravo da traži prinudno vršenje tereta.
Pored opštih razloga koji važe za pobijanje pravnih poslova i inherentnih razloga pobijanja predviđenih ovim članom, sporazum o Ustupanju i raspodjeli može se pobijati i iz drugih specijalnih razloga zbog kojih se mogu pobijati pojedini pravni poslovi s kojima je taj sporazum kombinovan, što posebno vrijedi za slučaj, kada je prilikom ustupanja i raspodjele ugovoreno doživotno izdržavanje. Odredbe ovog člana o opozivu vrijede ne samo prema potomcima nego i prema bračnom drugu ako je i on bio obuhvaćen sporazumom o ustupanju i raspodjeli i dobio svoj dio. Međutim, ustupilac u pogledu svog bračnog druga sporazum može opozvati i u slučaju kada je poslije sporazuma nastupila koja činjenica, zbog koje bračni drug gubi pravo zakonskog nasljeđivanja.
Prava potomka poslije opozivanja
Član 138
Potomak koji je morao da vrati ustupiocu ono što je primio prilikom ustupanja ili raspodjele, moći će da zahtijeva svoj nužni dio poslije smrti ustupioca, ako nije isključen iz nasljeđa, niti je nedostojan da naslijedi ustupioca, niti se odrekao nasljeđa.
Pri izračunavanju njegovog nužnog dijela dijelovi imovine koje je ostavilac za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima smatraće se kao poklon.
Ako je potomak zbog opoziva morao vratiti ustupiocu ustupljena dobra, sporazum o ustupanju i raspodjeli gubi prema njemu svoje nasljednopravno djelovanje utoliko, što mu ostaje neokrnjeno pravo na nužni dio, zbog čega će se dobra ustupljena ostalim nasljednicima pri izračunavanju njegovog nužnog dijela smatrati poklonima. To znači da ću u slučaju, ako ustupilac poslije svoje smrti nije ostavio nikakvu imovinu, ostali nasljednici biti dužni od ustupljenih dobara vratiti toliko, koliko je potrebno da bi potomak koji je bio prisiljen vratiti ustupljena dobra mogao sada primiti nužni dio. Međutim, sporazum o ustupanju i raspodjeli zadržava prema ovom potomku nasljednopravno djelovanje u drugom pravcu: njemu ne pripada pravo tražiti uračunavanje dobara, koja su ustupljena ostalim nasljednicima, u njihov nasljedni dio.
Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju
Član 139
Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti notarski obrađen.
Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.
Prema samoj zakonskoj kvalifikaciji ugovor o doživotnom izdržavanju nije ugovor o nasljeđivanju, makar bi ugovorne strane u formulaciji ugovora i upotrijebile izraze koji bi upućivali na ostavljanje imovine u nasljedstvo, odnosno na nasljeđivanje. Određujući na taj način pojam ugovora o doživotnom izdržavanju, zakonodavac je htio otkloniti sumnju u dopustivost ovih ugovora. Kada bi se zbog toga što imovina jednog ugovornika tek poslije njegove smrti prelazi u vlasništvo drugog ugovornika ovaj ugovor trebao smatrati ugovorom o nasljeđivanju, onda on ne bi bio dopušten, jer je ugovor o nasljeđivanju po našem nasljednom pravu ništav.
Tipičan oblik ugovora o doživotnom izdržavanju postoji u slučaju kada se jedan ugovornik obavezuje da će doživotno izdržavati drugog ugovornika ili neku treću osobu, dok se drugi ugovornik obavezuje da kao naknadu za to izdržavanje ustupa prvom ugovorniku s danom svoje smrti svoju nepokretnu imovinu ili dio te imovine koja mu pripada u vrijeme zaključenja ugovora. Doživotno izdržavanje može imati i širi opseg, što zavisi od sporazuma stranaka. Ako u ugovoru nema o tome posebnih odredbi što je rijedak slučaj, treba obim izdržavanja prosuđivati prema mjesnim shvatanjima, običajima i prilikama uzimajući pri tom u obzir ne samo imovinsko stanje ugovornika nego i vrijednost imovine koja je obuhvaćena ugovorom.
Redovno se izdržavanje sastoji iz smještaja, stanovanja, prehrane, davanja odjeće i obuće, njege i liječenja za vrijeme bolesti, a uz to je davalac izdržavanja dužan da primaocu izdržavanja poslije njegove smrti obezbijedi i pristojan pogreb. Najčešći je slučaj da primalac izdržavanja ovo davanje i služenje dobija u kućanstvu davaoca izdržavanja ali i u kućanstvu primaoca izdržavanja, takođe moguće je da primaoc izdržavanja da na ekonomsko iskorištavanje, ali ne u vlasništvo svoju imovinu davaocu izdržavanja. Izdržavanje se, međutim, ne mora uvijek sastojati samo iz smještaja, prehrane, i drugih spomenutih davanja i službi, već ono, prema sporazumu stranaka, pored toga ili umjesto tih davanja i službi može obuhvatiti i druga davanja u naravi, kao i davanja u gotovom novcu. Bitno je da su ova davanja daju prema potrebama primaoca izdržavanja, jer u slučaju kada bi sva davanja bila unaprijed količinski tačno određena, onda se ne bi radilo o ugovoru o doživotnom izdržavanju, već o ugovoru o doživotnoj renti.
Upis prava davaoca izdržavanja
Član 140
Davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi.
Pod javnim knjigama misli se na razne tipove zemljišnih knjiga koje se u pogledu nekretnina istvarnih prava na njima vode kod nas. Davaocu izdržavanja pripada pravo da poslije smrti otuđivaoca imovine, redovnog primaoca izdržavanja, traži predaju imovine koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju i prenos vlasništva te imovine u zemljišnoj knjizi u svoju korist. Ovdje se prema tome, radi o potraživanju koje je vezano uz odgodni, početni, rok, što znači da je zahtjev davaoca izdržavanja na ostvarenje prava koje proizilazi iz njegovog potraživanja, sistiran do nastupa roka, tj. do smrti otuđivaoca imovine.
Kad se, dakle, u ovom članu govori o upisu prava koje za davaoca izdržavanja proizilazi iz ugovora o doživotnom izdržavanju, onda se tu može raditi o upisu samo onog prava koje postoji u vrijeme traženja upisa. Budući da je zahtjev na ostvarenje prava davaoca izdržavanja, tj. zahtjev za prenos vlasništva odgođen do smrti otuđivaoca imovine, to je predmet upisa u zemljišnu knjigu do tog vremena pravo davaoca izdržavanja koje se sastoji u traženju da se na njega poslije smrti sadašnjeg vlasnika prenese vlasništvo odnosnih nekretnina prema sadašnjem zemljišnoknjižnom stanju. Svrha ovog upisa jest osiguranje davaoca izdržavanja prema trećim licima za slučaj ako bi njegov sukontrahent pokušao otuđiti nekretnine obuhvaćene ugovorom ili ako bi poduzeo druge pravne činidbe koje bi mogle dovesti u pitanje ostvarenje njegovih prava iz ugovora.
Postavlja se pitanje o kakvom se upisu radi? Da li je to uknjižba, predbilješka ili zabilješka? Smatra se da je upis kojem se govoi u ovom čanu, smatra zabilježbom. Svrha zabilježbe je evidentiranje ličnih odnosa koji su pravno relevantni za promet knjižnim pravima ili takvih pravnih činjenica koje se po izričitim zakonskim propisima mogu zabilježiti u zemljišne knjige i čijim se upisom osnivaju određeni pravni učinci. Upis prava davaoca izdržavanja u zemljišnu knjigu predstavlja zabilježbu pravnih činjenica, tj. da određene nekretnine, na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, poslije smrti vlasnika, treba da postanu vlasništvo davaoca izdržavanja, koja je predviđena izričitim zakonskim propisom.
Zakonom o nasljeđivanju nije, doduše, normiran njen pravni učinak, ali se iz smisla ove odredbe mora zaključiti da je svrha takve zabilježbe ne samo isključenje dobre vjere na strani treće osobe, na koju bi vlasnik prenio vlasništvo nekretnina poslije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, nego i postizanje njenog apsolutnog djelovanja. To znači da bi davalac izdržavanja uprkos raspolaganjima knjižnim pravima, koja bi njegov sukontrahent nakon zabilježbe njegovog prava izvršio u pogledu nekretnina obuhvaćenih ugovorom, mogao poslije smrti sukontrahentove ishoditi prenos vlasništva tih nekretnina u svoju korist. Upis prava davaoca izdržavanja u zemljišne knjige u smislu ovog člana nije uslovljen prethodnim pristankom njegovog sukontrahenta jer ovlašćenje na traženje tog upisa proizilazi iz samog zkaona.
Odgovornost davaoca izdržavanja za dugove primaoca izdržavanja
Član 141
Davalac izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima odgovarati za njegove postojeće dugove.
S ozirom na okolnost da imovinu na koju se odnosi ugovor o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja ne stiče kao nasljednik svog sukontrahenta, već kao njegov singularni sukcesor, on ne odgovara za njegove dugove ako to nije izričito ugovoreno. Davalac izdržavanja odgovara, međutim, stvarnopravno, tj. nekretninama obuhvaćenim ugovorom ako su one opterećene hiporekatnim dugom. Odgovornost davaoca izdržavanja za dugove otuđivaoca imovine može se stipulirati ili kao preuzimanje ispunjenja duga ili kao preuzimanje duga.
U prvom slučaju otuđivalac imovine ne prestaje biti dužnikom, tako da odgovornost za dugove prelazi na njegove nasljednike, ako dugovi ne budu isplaćeni za njegova života. U drugom slučaju otuđivalac imovine prestaje biti dužnikom, a davalac izdržavanja postaje novi i jedini dužnik. Postojeći dugovi su oni koji postoje u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome, davalac izdržavanja ne odgovara za one dugove koji kasnije nastanu. Njegova odgovornost važi samo prema onim vjerovnicima koji su u ugovoru navedeni.
Nezavisno od odgovornosti davaoca izdržavanja za dugove ustanovljene preuzimanjem ispunjenja duga ili preuzimanjem duga, može on odgovarati za dugove koji se odnose na imovinu obuhvaćenu ugovorom ako je tu imovinu preuzeo na iskoršćavanje već za života svog sukontrahenta, ukoliko je u vrijeme preuzimanja znao ili morao znati za njihovo postojanje. To međutim, ne vrijedi samo za slučaj preuzimanja imovine, imanja, kao cjeline ili dijela imovine određenog prema cjelini, a ne i onda kada su predmet ugovora samo njeni pojedini fizički dijelovi, na primjer pojedine parcele nekretnina otuđivaoca imovine.
Otuđivalac imovine odnosno njegovi nasljednici ostaju i dalje odgovorni za dugove, a davalac izdržavanja u ovom slučaju, za razliku od preuzimanja duga, odgovara za dugove samo do visine vrijednosti preuzete imovine. Ovakva odgovornost davaoca izdržavanja za dugove koji se odnose na preuzetu imovinu može se izvesti iz opštih pravila imovinskog prava o odgovornosti za dugove.
Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju
Član 142
Ugovorene strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.
Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.
Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
U slučaju raskida ugovora, svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po opštim pravilima imovinskog prava.
Do raskida ugovora o doživotnom izdržavanju može doći na osnovu sporazuma ugovornih strana ili na osnovu sudske odluke. Sud može donijeti odluku o raskidu ugovora na zahtjev jednog ili drugog ugovornika koji prema ugovoru žive zajedno, ako se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv; na zahtjev jednog ili drugog ugovornika, ako protivna strana ne izvršava svoje obaveze; na zahtjev jednog ili drugog ugovornika, ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile, da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Sporazumno raskidanje ugovora o doživotnom izdržavanju predstavlja odraz ugovorne autonomije stranaka. Do raskida na temelju sporazuma može doći prije nego je počelo izvršenje ugovora, a može doći i pošto je počelo njegvo izvršenje. Izvršenje ugovora neznači samo izvršenje obaveza od strane davaoca uzdržavanja, jer i njegov sukontrahent može prema ugovoru već za svog života biti dužan izvršiti određene radnje kao što je na primjer predaja pojedinih stvari davaocu uzdržavanja radi vođenja zajedičkog domaćinstva ili čak predaja čitavog imanja na obrađivanje i ekonomsko iskorištavanje.
Kod onih ugovora o doživotnom izdržavanju, gdje se vlasništvo ugovorom obuhvaćene imovine prenosi na davaoca uzdržavanja već za života otuđioca imovine, ovaj posljednji je redovno ona ugovorna strana koja prva započnje izvršenje ugovora. Ako nije došlo do prenosa vlasništva nekretnina na davaoca izdržavanja, za sporazumni se raskid ne traži određena forma. U tom se slučaju raskid može postići i usmenim sporazumom stranaka. Pismena je forma za raskid ugovora potrebna samo onda, ako se radi o ugovorima na osnovu kojih se prenos vlasništva nekretnina na davaoca izdržavanja vrši već za života otuđivaoca.
Uticaj promijenjenih prilika na ugovor o doživotnom izdržavanju
Član 143
Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.
Sud može pravo primaoca izdržavanja prenijeti u doživotnu novčanu rentu, ako to odgovara objema stranama.
Kod zaključivanja obaveznopravnih ugovora stranke smjeraju na ostvarenje određenog ekonomskog efekta. One pri tome računaju sa određenom ekonomskom situacijom, okolnostima, prilikama koje postoje u vrijeme zaključivanja ugovora i okolnostima koje bi prema razumnom predviđanju mogle nastupiti do dospjelosti ugovornih obaveza ili u toku ispunjenja ugovora. Računajući sa nepromijenjenim okolnostima stranke prilagođavaju cilj i sadržaj ugovora postojećim prilikama, uzimajući pri tom u obzir i predvidive okolnosti. Ako se međutim, desi da se zbog izvjesnih događaja kao što su na primjer ekonomske krize, radikalne upravne mjere, mjere restrikcije, nacionalizacija, agrarna reforma i tome slično, političke promjene itd. postojeća i očekivana situacija iz korijena izmijeni, tako da jedna stranka ili možda obe ne mogu iz zaključenog ugovora postići očekivani ekonomski efekat, onda je taj ugovor za jednu ili obe stranke izgubio jedan od svojih bitnih elemenata, svoju kauzu, a ispunjenje ugovora postalo je za jednu stranku znatno otežano ili čak nepodnošljivo.
U pravnoj se teoriji za ovakve situacije nastojalo naći rješenje koje bi odgovaralo pravičnosti. Tako je nastala ideja da se zbog izmjenjene okolnosti ili čak i raskida ugovora, ako se utvrdi da bi ispunjenje ugovora u novoj situaciji za obaveznu stranku bilo u tolikoj mjeri otežano, da bi za nju ugovor, s obzirom na svoju suštinu i svrhu zaključivanja, izgubio svaki značaj, a njegovo ispunjenje predstavljalo pretjerano veliki gubitak. Odatle je u pravnoj nauci proizašla i teza prema kojoj treba smatrati da je svaki ugovor zaključen pod klauzulom o nepromijenjenim okolnostima.
Poseban slučaj ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju
Član 144
Ništav je ugovor u kome je davalac izdržavanja fizičko ili pravno lice koje se u okviru svog zanimanja, odnosno djelatnosti stara o primaocu izdržavanja (medicinsko osoblje, bolnice, različite agencije i slično), ako prethodno za ugovor nije dobijena saglasnost nadležnog organa starateljstva.
Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju
Član 145
U slučaju smrti davaoca izdržavanja, njegove obaveze prelaze na njegovog supružnika i njegove potomke koji su pozvani na nasljeđe, ako na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor se raskida i oni nemaju pravo da traže naknadu za ranije dato izdržavanje. Ako supružnik i potomci izdržavaoca nisu u stanju da preuzmu ugovorne obaveze, imaju pravo da traže naknadu od primaoca izdržavanja.
Izjava o pristanku iz stava 1. ovog člana notarski se obrađuje.
Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike primaoca izdržavanja i lica koja su bila ovlašćena na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju.
Na osnovu zakona izgledalo bi da je smrt davaoca izdržavanja, ako njegov bračni drug i njegovi potomci ne pristanu na produženje ugovora, jedini način prestanka ugovora o doživotnom izdržavanju. Ovaj ugovor prestaje, međutim, i na druge načine na koje prestaju ugovori uopšte. specifičan način prestanka ugovora o doživotnom izdržavanju predstavlja sporazuman raskid i jednostran raskid ugovora, na osnovu sudske odluke. Svakako je najnormalniji način prestanka tog ugovora smrt primaoca izdržavanja. Ovaj slučaj prestanka ugovora o doživotnom izdržavanju proizilazi iz same prirode tog ugovora, jer je pravo, potraživanje, primaoca izdržavanja ograničeno na trajanje njegovog života. S danom njegove smrti na davaoca izdržavanja prenosi se vlasništvo imovine obuhvaćene ugovorom, ukoliko predaja imovine i prenos vlasništva nije izvršen već za života primaoca izdržavanja, a obaveza davaoca izdržavanja, kao korelat prava primaoca izdržavanja koje je utrnulo, takođe prestaje.
Prelazak zaostavštine na nasljednike
Smrt i proglašenje lica za umrlog
Član 146
Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.
Isto dejstvo ima i proglašenje lica za umrlo.
Smrću prestaje egzistencija fizičke osobe, fizičkog lica, a samim tim gasi se i ličnost ljudskog bića. Pored fizičkih smrću prestaju i sva pravna svojstva vezana uz osobu: njezina pravna sposobnost. Time iz pravnog odnosa nestaje nosioc prava i obaveza, koji je u tom odnosu stajao prema drugim subjektima i prema objektima tog odnosa. Kao faktička činjenica, smrt utiče na pravne odnose time što se oni gase na strani jedne osobe - umrlog, a osnivaju na strani drugih - nasljednika. Stoga smrt fizičke osobe predstavlja bitnu pretpostavku nasljeđivanja budući da je nasljeđivanje prelaz ostavine, tj. stvari i prava umrlog na njegove nasljednike koji se vrši po propisima Zakona o nasljeđivanju.
Da bi se mogli pravno razriješiti i oni pravni odnosi, u kojima se nalazi osoba za koju se ne zna da li je na životu, osim fizičke smrti za prestanak pravnih odnosa značajno je i proglašenje osobe za umrlu. U tome se slučaju takođe otvara nasljedstvo po propisima Zakona o nasljeđivanju. Na postojanje ili nedostatak pretpostavke smrti ili proglašenja umrlim, mora paziti svaki sud po službenoj dužnosti u svakom stadijumu postupka, pa i u stadijumu pravnih lijekova.
Nasljeđivanje nastaje usljed smrti fizičke osobe. Za života ostavioca nema nasljeđivanja - hereditas viventis non datur. Pravni poslovi ostaviočevi učinjeni za života, koji se odnose na ustupanje imovine svojim potomcima, ili ustupanje imovine na osnovu ugovora o doživotnom uzdržavanju, makar da se vrše po propisima Zakona o nasljeđivanju ne predstavljaju nasljeđivanje. Osobe koje očekuju nasljedstvo ne mogu za života ostaviočeva raspolagati pravom nasljedstva kome se nadaju. Prije smrti ostavioca presumptivni nasljednici nemaju nikakvih pravnih ovlaštenja ni prema budućoj ostavini ni prema budućem ostaviocu, pa ne mogu sklapati nikakve pravne poslove koji bi se odnosili na buduće nasljedstvo. Svaki takav posao smatra se ništavim. Dosljedno tome, ne mogu se unaprijed ni odreći nasljedstva koje nije otvoreno. Izuzetno, zakon dopušta sklapanje sporazuma o odricanju od budućeg nasljedstva samo između presumptivnog nasljednika i njegovog pretka.
Ostavilac može biti svaka fizička osoba bez obzira na pol, uzrast, državljansku, nacionalnu, rasnu ili religijsku pripadnost, iza čije je smrti ostala imovina, ostavina, tj. stvari i prava koja mogu biti predmet nasljeđivanja. Ako umrla osoba nije ostavila imovine, nema ostavine pa ni nasljeđivanja. Pod osobom smatra se ljudsko biće koje je živo rođeno. Svojstvo osobe nemaju mrtvorođenčad ni monstrumi - bića koja nemaju svojstva ljudskog bića. Za sticanje pravne sposobnosti dovoljan je samo fakat rođenja ljudskog bića bez obzira na dužinu života. U nekim pravima traži se da je živo rođeno ljudsko biće bilo sposobno za život, ili da je bilo na životu najmanje 24 sata nakon rođenja.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Otvaranje nasljeđa lica proglašenog za umrlog i početak toka rokova
Član 147
Kao dan otvaranja nasljeđa lica koje je proglašeno za umrlo smatra se dan kada je rješenje o proglašenju tog lica za umrlo postalo pravosnažno, ako u samom rješenju nije kao dan smrti određen neki drugi dan.
Rokovi koji po ovom zakonu počinju teći od dana otvaranja nasljeđa, počinju da teku u slučaju proglašenja lica za umrlo tek od dana kad je rješenje o tome postalo pravosnažno.
Smrću prestaje egzistencija fizičke osobe, a samim tim gasi se sposobnost ljudskog bića. Pored fizičkih, smrću prestaju i sva pravna svojstva vezana uz osobu: njezina pravna sposobnost. Time iz pravnog odnosa nestaje nosioca prava i obaveza, koji je u tom odnosu stajao prema drugim subjektima i prema objektima tog odnosa. Kao faktička činjenica, smrt utiče na pravne odnose time što se oni gase na strani jedne osobe, umrlog, a osnivaju na strani drugih, nasljednika. Stoga smrt fizičke osobe predstavlja bitnu pretpostavku nasljeđivanja budući da je nasljeđivanje prelaz ostavine, tj. stvari i prava umrlog na njegove nasljednike koji se vrši po propisima Zakona o nasljeđivanju.
Da bi se mogli pravno razrijesiti i oni pravni odnosi, u kojima se nalazi osoba za koju se ne zna da li je na životu, osim fizičke smrti za prestanak pravnih odnosa značajno je proglašenje osobe za umrlu. U tome se slučaju takođe otvara nasljedstvo po propisima Zakona o nasljeđivanju. Na postojanje ili nedostatak pretpostavke smrti ili proglašenja umrlim, mora paziti svaki sud po službenoj dužnosti u svakom stadijumu postupka, pa i u stadijumu pravnih lijekova.
Sposobnost za nasljeđivanje
Član 148
Nasljednik može biti samo lice koje je u životu u trenutku otvaranja nasljeđa.
Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeđa smatra se kao rođeno ako se rodi živo.
Na osnovu testamenta mogu naslijediti pravna lica ukoliko posebnim propisima nije šta drugo određeno.
Pod sposobnošću za nasljeđivanje razumije se svojstvo osobe, fizičke i pravne da može nasljeđivanjem steći imovinu, stvari i prava umrle osobe. U pogledu sposobnosti za nasljeđivanje postoji razlika između fizičkih i pravnih lica. Fizička lica sposobna su za nasljeđivanje samo ako su u životu ili su začete u času otvaranja nasljedstva. Naljedstvo nastaje u času smrti ostavioca, ili u času pravomoćnosti rješenja o proglašenju nestale osobe umrlom, ako u tom rješenju nije utvrđen dan smrti. To se od fizičkog lica zahtijeva da je u tom momentu živo ili da je barem začeto, prema tome dovoljno je da fizičko lice egzistira pa da ima pravnu sposobnost, a ova je dovoljna za postojanje sposobnosti za nasljeđivanje. Prema tome, pravna sposobnost koja se stiče rođenjem, a prestaje smrću i sposobnost za nasljeđivanje fizičkih lica poklapaju se. Za postojanje sposobnosti za nasljeđivanje ne traži se da fizičko lice, nasljednik, ima i poslovnu sposobnost budući da su i poslovno nesposobne osobe sposobne za nasljeđivanje, s tim što će ih u ostavinskom postupku zastupati njihovi zakonski zastupnici.
Nedostojnost za nasljeđivanje
Član 149
Nedostojan je da naslijedi, na osnovu zakona ali i na osnovu testamenta, kao i da dobije ma šta na osnovu testamenta:
a) ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši ostavioca života,
b) ako je prinudom ili prijetnjom natjerao ili prevarom naveo ostavioca da sačini ili opozove testament ili neku odredbu testamenta ili ga je spriječio da to učini,
v) ko je uništio ili sakrio testament ostaviočev u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostaviočeve, kao i onaj ko je falsifikovao testament ostaviočev,
g) ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu prema kome je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć i
d) onaj koji je umišljajno doveo ostavioca u stanje stalne nesposobnosti za sačinjavanje testamenta.
Svaka fizička osoba koja je na životu u času otvaranja nasljedstva, sposobna je za nasljeđivanje. U našem nasljednom pravu nema propisa po kojima bi neka kategorija građana bila nesposobna za nasljeđivanje, kao što je bilo u ranijim pravima. Svaka osoba samim tim što je živa u času otvaranja nasljedstva, sposobna je da naslijedi na osnovu testamenta i zakona. Pravnim licima priznato je pravo nasljeđivanja sve dotle dok im se po propisima javnog prava priznaje svojstvo pravnog lica. Ugovori koji bi bili sklopljeni protivno tome gube važnost. Samo izuzetno kada su u pitanju strani državljani, u slučaju retorzije moglo bi se govoriti o relativnoj nesposobnosti za nasljeđivanje. Ova nesposobnost postoji samo dotle dok se ne uspostavi reciprocitet u odnosima sa zemljom čiji su državljani nasljednici, pozvani na nasljedstvo u konkretnom slučaju.
U našem nasljednom pravu postoji, međutim, institut nedostojnosti za nasljeđivanje, koji predstavlja vrstu relativne nsposobnosti za nasljeđivanje nekog nasljednika. Lice nedostojno za nasljeđivanje nesposobna je da naslijedi određenu umrlu osobu zbog postojanja određenih okolnosti u ponašanju te osobe prema umrlom ili prema zajednici ili zbog preduzimanja pravno nedopuštenih radnji kojima se ide za sprečavanjem ostvarenja poslednje volje ostavioca, za koje zakon vezuje gubitak nasljednog prava osobe kod koje su se stekle ove okolnosti. Takva, za nasljeđivanje nedostojna osoba, ne može naslijediti ni na osnovu testamenta ni na osnovu zakona, a niti ma što po bilo kom nasljednopravnom osnovu primiti iz ostavine, na primjer na osnovu legata ili naloga. Osoba nedostojna za nasljeđivanje određenog ostavioca, međutim, sposobna je za nasljeđivanje svakog drugog ostavioca u pogledu koga nisu ispunjeni razlozi nedostojnosti.
Od ustanove isključenja od nasljedstva i lišenja nužnog dijela u korist potomaka, čija primjena dolazi u obzir samo voljom ostaviočevom, koja mora biti izražena na nesumnjivi način i u formi određenoj za pravovaljanost testamentalnog raspolaganja, institut nedostojnosti za nasljeđivanje razlikuje se po tome što do njegove primjene dolazi, u pravilu, po službenoj dužnosti, kao i po opsegu i težini razloga nedostojnosti. U Zakonu o nasljeđivanju navedeni razlozi nedostojnosti nisu jednakog inteziteta i ne rađaju uvijek istim posljedicama. Treba razlikovati dvije grupe razloga nedostojnosti, apslutna nedostojnost za nasljeđivanje predstavlja smetnju za sticanje nasljednog prava uopšte.
Član 150
Nedostojnost ne smeta potomcima, nedostojnog i oni nasljeđuju kao da je on umro prije ostavioca.
Nedostojnost prestaje oproštajem ostavioca.
Postojanje nedostojnosti sud utvrđuje po službenoj dužnosti osim u slučaju iz tačke g) člana 149. ovog zakona.
Postupak za zaostavštinu kada su nasljednici nepoznati
Član 151
Ako nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu.
Ako se po isteku jedne godine od objavljivanja oglasa ne pojavi nijedan nasljednik, zaostavština se predaje nadležnoj skupštini opštine, ali se s tim nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od deset godina od predaje zaostavštine ne lišava prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.
Staralac zaostavštine
Član 152
Kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kada je to potrebno, sud će postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašćen da u ime nasljednika podnosi tužbu, naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove i uopšte da zastupa nasljednike.
O postavljanju privremenog staraoca sud će obavijestiti organ starateljstva koji može postaviti drugog staraoca.
Privremeni staralac zaostavštine brine se o zbirnim interesima svih nasljednika kao cjeline u odnosu na zaostavštinu, i u odnosu ove, još nerazdijeljene imovine, prema trećim osobama. Privremeni staralac zaostavštine brine se o zaostavštini i nasljedstvu svih nasljednika zajedno i on ih u tom smislu sve zastupa kao cjelinu, jedinstvenu stranku. Staralac vrši onu funkciju koju bi inače skupno vršili sami nasljednici u svoje ime.
Privremeni staralac nije zastupnik pojedinog nasljednika. On nije ni mandatar nasljednika iako ih sve zajedno zastupa. Staralac zaostavštine ne može vršiti ona prava koja individualno pripadaju pojedinom nasljedniku. Zbog toga privremeni staralac zaostavštine nije ovlašten za davanje nasljedničkih izjava za pojedinog nasljednika budući da je to individualni akt koji može u ime nasljednika vršiti samo njegov zastupnik ili lični staralac postavljen za zaštitu prava i interesa određenog nasljednika.
U tom je bitna razlika između privremenog staraoca zaostavštine, koga postavlja ostavinski sud, kao kolektivnog, skupnog zastupnika svih nasljednika zajedno, i redovnog staraoca zaostavštine, određene osobe, nasljednika, koga postavlja nadležni organ starateljstva kao individualnog zastupnika određene osobe. Privremeni staralac zaostavštine ne može stoga u sporovima zastupati pojedine nasljednike. U sporovima koje on vodi u ime i za račun svih nasljednika, kao stranka u postupku smatraju se svi nasljednici zajedno, bez obzira da li su poznati ili ne, a ne lično privremeni staralac zaostavštine.
Usluge koje pruža Advokatska kancelarija Topić Banjaluka u oblasti Nasljednog prava
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka pruža pravne savjete u ostavinskom postupku u smislu da trenutno ove poslove sudije povjeravaju notarima koji dalje sprovode ostavinski postupak. Naša advokatska kancelarija može pomoći kod sastavljanja nasljednih izjava i ...
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Prelazak zaostavštine na nasljednike
Član 153
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Odricanje od nasljeđa
Član 154
Nasljednik se može odreći nasljeđa izjavom do završetka rasprave o zaostavštini.
Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa ako nije izrično izjavio da se odriče samo u svoje ime.
Nasljednik koji se odrekao nasljeđa samo u svoje ime, smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.
Ako se odreknu od nasljeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavioca pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljeđe se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda.
Izjava o primanju nasljedstva u nasljednopravnim režimima koja se zasnivaju na konstrukciji "ležeće ostavine", predstavlja konstitutivni akt, jer nasljednik, da bi nasljedstvo mogao uzeti u posjed, mora ne samo dokazati pravni osnov na kome zasniva svoje pravo, nego se, pored toga, još i izričito izjasniti da prihvata nasljedstvo. Suprotno od toga, prema Zakonu o nasljeđivanju izjava o primanju nasljedstva predstavlja samo deklarativni akt, o kojem ne zavisi prelaz ostavine na nasljednika budući da ostavina prelazi na nasljednike po sili zakona već u momentu smrti ostavioca.
Izjava o primanju nasljedstva u sistemu Zakona o nasljeđivanju ima, međutim, ipak izvjestan značaj. Ona sadrži u sebi izjavu o tome da se nasljednik dajući izjavu o primanju odriče prava na korištenje instituta odricanja od nasljedstva. Ona u stvari predstavlja izjavu nasljednika da se ne želi i neće poslužiti ustanovom odricanja od nasljedstva. Zato se takva izjava o primanju nasljedstva, kad je jedanput dana, iako je po svome karakteru samo deklarativnog karaktera, ne može opozvati.
Ustanova odricanja od nasljedstva u sistemu Zakona o nasljeđivanju, usljed prelaza imovine na nasljednike po sili zakona u času njegove smrti, ima veći značaj nego što ga je imala u ranijim nasljedno-pravnim sistemima. Nasljednik koji neće da naslijedi, koji želi spriječiti učinak prelaza ostavine po sili zakona, mora dati izjavu o odricanju od nasljedstva. U protivnom, njegova šutnja ili neodazivanje pozivu na ostavinsku raspravu ili na ročište određeno za davanje nasljedničke izjave ne sprečava prelaz ostavine na nasljednike koji nastaje po sili zakona u času smrti ostaviočeve. Osoba pozvana na nasljedstvo, ako ne da takvu izjavu, biće utvrđena za nasljednika ako iz podataka kojima ostavinski sud raspolaže proizilazi da joj pripada pravo nasljedstva.
Izjava o odricanju od nasljedstva treba biti saopštena ostavinskom sudu. Ovo saopštenje biva tako što nasljednik može svoju izjavu o odricanju od nasljedstva dati usmeno u zapisnik kod ostavinskog ili kojeg drugog suda, koji će je proslijediti ostavinskom sudu. Ova se izjava može dati za vrijeme trajanja ostavinskog postupka, pa i prije njegovog pokretanja, ali svakako nakon ostaviočeve smrti. Odricanje od nasljedstva za ostaviočeva života nije dopušteno i nema pravni učinak. Izjava o odricanju od nasljedstva, sastavljena u pisanom obliku, saopštava se ostavinskom sudu podnošenjem isprave u kojoj je sadržana izjava o odricanju. Do momenta podnošenja takve isprave sudu, data izjava smatra se nepostojećom, koju nasljednik može do momenta predaje sudu staviti izvan snage davanjem druge izjave koja će biti saopštena sudu. Ovo, međutim, ne vrijedi u pogledu usmene izjave date u zapisnik kod suda, bez obzira što taj sud nije ujedno i ostavinski sud budući da se usmena izjava o odricanju može dati u zapisnik pred svakim osnovnim sudom. Usmena izjava o odricanju od nasljedstva data pred sudom obavezuje nasljednika i zadobija svoju valjanost čim je data, dakle i prije nego što je dostavljena ostavinskom sudu.
Ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike, nasljedna transmisija. Da bi se proizveo dređeni pravni učinak, pismeni sporazum između pretka i potomka o odricanju od nasljedstva mora takođe biti podnesen ostavinskom sudu nakon smrti ostavioca. Ako potomak koji se odrekao nasljedstva sporazumom sklopljenim s pretkom osporava valjanost odricanja od nasljedstva i ovog sporazuma i zbog toga dođe do spora između njega i ostalih nasljednika, ostavinski sud je dužan prekinuti raspravu ostavine i stranke uputiti na parnicu i pri tome odrediti kojoj se stranci dodjeljuje uloga tužioca.
Ako je ostavilac unatoč sklopljenom sporazumu o odricanju od nasljeđa ipak ostavio testamentom neku imovinu svom potomku koji se sporazumom odrekao nasljedstva, smatra se da je time učinak sporazuma o odricanju od nasljedstva stavljen izvan snage, pa potomak zadobija pravo na davanje nasljedničke izjave bez obzira na raniji sporazum o odricanju od nasljedstva. Izjava o odricanju od nasljedstva mora biti data ili saopštena, podnesena, ostavinskom sudu do svršetka ostavinske rasprave, što znači da može biti podnesena sve do svršetka prvostepenog postupka. Kako se ostavinski postupak dovršava donošenjem rješenja o nasljeđivanju za koje nije obavezno da bude proglašeno na ročištu za raspravu ostavine, izjava o odricanju može se praktično podnijeti do trenutka dok sud ne otpravi rješenje o nasljeđivanju strankama i ostalim učesnicima ostavinskog postupka.
Za davanje nasljedničke izjave, naročito o odricanju od nasljedstva, koja predstavlja akt raspolaganja, traži se od nasljednika koji izjavu daje da ima potpunu poslovnu sposobnost, tj. sposobnost za samostalno vršenje akata raspolaganja i obavezivanja. Za lica koja nisu poslovno sposobna, izjavu daje njihov zakonski zastupnik ili staratelj. ako je izjavu o odricanju dao zakonski zastupnik ili staratelj, potrebna je saglasnost, odobrenje nadležnog organa starateljstva. Za osobe koje se nalaze pod roditeljskom vlašću, izjave o odricanju od nasljedstva daju roditelji djeteta, koji to pravo vrše sporazumno. I ovdje je za odricanje od nasljedstva potrebno odobrenje organa starateljstva budući da je pravo na davanje nasljedničke izjave imovinskog karaktera, a odricanje od nasljedstva predstavlja akt raspolaganja imovinom koja je nasljedniku pripala po sili zakona u času smrti ostavioca.
Nasljednička izjava može se dati i preko punomoćnika. Punomoć mora biti specijalna, tj. sa specijalnim ovlaštenjem o tome kakvu izjavu po sadržini punomoćnik može dati. Potpis nasljednika na punomoći mora biti ovjeren. Nasljedničku izjavu može dati samo nasljednik koji je pozvan na nasljedstvo, tj. koji je živ u času otvaranja nasljedstva. Izuzetno ovo pravo prelazi preko nasljedne transmisije na zakonske nasljednike onog nasljednika kojie je umro iza ostavioca, a prije nego što je dao izjavu o odricanju od nasljedstva. Nasljednik ranije umrlog nasljednika može dato izjavu o odricanju od nasljedstva iza ostavioca do svršetka ostavinske rasprave. Pravo na davanje nasljedničke izjave pripada i supstitutu koji se takođe može koristiti pravom odricanja od nasljedstva do svršetka ostavinske rasprave.
Odricanje od nasljedstva po svome sadržaju i opsegu može biti dvojako. Nasljednik se može jednostavno odreći nasljedstva, pri čemu se takva njegova izjava o odricanju odnosi i na njegove potomske. U tom slučaju smatra se da niti on, a niti njegovi potomci nisu postojali u času smrti ostavioca. Dio ostavine koji je bio ostavljen ili trebao pripasti nasljedniku koji se odrekao nasljedstva bez ograničenja, pripada ostalim ansljednicima kod zakonskog nasljeđivanja, a kod testamentarnog nasljeđivanja pripada ostaviočevim zakonskim nasljednicima. Ako je nasljednik ograničio izjavu o odricanju od nasljedstva samo na svoju ličnost, smatra se da on lično nikada nije bio nasljednik, premda je postojao. Usljed toga, ako ovakav nasljednik ima potomstva, tada će se u slučaju zakonskog nasljeđivanja smatraće se da je umro prije ostavitelja, pa će putem reprezentacije na njegovo mjesto doći njegovi potomci.
Nasljednik se može odreći nasljedstva koje mu pripada bilo na osnovu zakona ili na osnovu testamenta, ili samo na osnovu prava na nužni dio. To ujedno znači da se untaoč odricanju od nasljedstva po jednom osnovu, može naslijediti po drugom osnovu pozivanja na nasljedstvo. Iz ovoga proizilazi da se pri postojanju testamenta nasljednik može odreći nasljedstva koje bi mu pripalo samo po testamentu, a primiti nasljedstvo na osnovu zakona ili samo nužni dio. Sporno je, da li se nužni nasljednik može odreći prava na zakonski dio, a pridržati pravo na nužni dio. Imajući u vidu da je nužni dio samo dio zakonskog dijela, treba zaključiti da nije moguće odricanje od nasljedstva po zakonu a primanje nužnog dijela, nego samo u kombinaciji: testamentarno nasljeđivanje-nužni dio. Budući da se nužni dio ostvaruje posebnim zahtjevom, samo davanje nasljedničke izjave na osnovu zakona ne može se uzeti kao istovremeno odricanje od zahtjeva za ostvarivanje prava na nužni dio ili njegovu dopunu. Takav nasljednik može ostvarivati pravo na nužni dio i pored date izjave o primanju nasljedstva na osnovu testamenta ili zakona.
Nasljednik se može u pogledu jednog osnova pozivanja na nasljedstvo odreći nasljedstva samo u svoje ime, a u pogledu drugog osnova i u ime svoga potomstva. Tako se, na primjer, kod testamentarnog nasljeđivanja, testamentarni nasljednik može odreći nasljedstva samo u svoje ime, a u pogledu zakonskog nasljeđivanja, ukoliko nasljednik ulazi i u krug zakonskih nasljednika ostavioca, i u ime svoga potomstva. U prvom slučaju kod testamentarnog nasljeđivanja takvo odricanje ide, u pravilu, u korist ostaviočevih zakonskih nasljednika, pa će potomci testamentarnog nasljednika doći u obzir nasljeđivanja samo ako su ujedno i zakonski nasljednici ostavioca. U drugom slučaju kod zakonskog nasljeđivanja, takvo odricanje ide, u pravilu, u korist ostaviočevih zakonskih nasljednika, pa će potomci testamentarnog nasljednika doći u obzir za nasljeđivanje samo ako su ujedno i zakonski nasljednici ostavioca. U drugom slučaju, kod zakonskog nasljeđivanja, nasljednik koji je dao izjavu o odricanju i u ime svoga potomstva, eliminisao je time iz nasljedstva svoje potomke, ukoliko bi oni došli na nasljedstvo kao zakonski nasljednici ostavioca. Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljedstva ili prava na nužni dio samo u svoje ime, omogućuje time da umjesto njega naslijede njegovi potomci. Ako se nasljednik odrekne zakonskog nasljedstva i u ime svoga potomstva, time im je ujedno onemogućio da naslijede nužni dio, jer je pravo na ostvarivanje nužnog dijela zakonsko nasljedno pravo i dolazi do izražaja samo kada su nužni nasljednici po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljedstvo.
Izjava o odricanju mora biti tačno i jasno formulisana. S obzirom da vrijedi pretpostavka da se odricanje proteže i na potomstvo, osim ako nasljednik nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime, sud je dužan na tu okolnost posebno upozoriti nasljednike. Ovo upozorenje mora se unijeti u zapisnik o primanju izjave o odricanju. Nasljednik se može odreći nasljedstva u korist sunasljednika ali se ovo ne smatra odricanjem nego ustupanjem svog nasljednog dijela. Nasljednik koji je ustupio svoj nasljedni dio drugom nasljedniku ostao je i dalje nasljednik. Sunasljednik kome je jedan nasljednik ustupio svoju imovinu, samim tim ne povećava svoju vlastitu nasljedničku kvotu budući da povećanje imovine uslijed ustupanja nije rezultata promjene, proširenja nasljednog prava koje ostaje nepromijenjeno.
Ako su nasljednici sklopili nagodbu, poravnanje, o načinu diobe ostavine, a nisu dali posebne izjave o primanju nasljedstva, pretpostavlja se da su tim aktom, poravnanjem, primili nasljedstvo. Ovi nasljednici ne mogu se odreći nasljedstva budući da se sklapanje nagodbe o diobi treba smatrati raspolaganjem svojim nasljednim dijelom. Slobodan dio ostavine koji je ostao u slučaju neograničenog odricanja od nasljedstva jednog nasljednika pripada, u pravilu, najbližim ostaviočevim zakonskim nasljednicima. ako ovih nema, onda onima iz sljedećeg najbližeg nasljednog reda.
Potomci koji dolaze na mjesto nasljednika, koji se odrekao samo u svoje ime, nasljeđuju po svome vlastitom pravu iako se njihovo pozivanje na nasljedstvo zasniva na njihovom odnosu prema pretku koji se nasljedstva odrekao. Potomci nasljednika koji se odrekao nasljedstva mogu biti nedostojni za nasljeđivanje samo ako razlozi za nedostojnost u pogledu njihove ličnosti u odnosu na ostavioca. Ne škodi im nedostojnost za nasljeđivanje, koja bi postojala u odnosu na njihovog pretka, na čije mjesto dolaze. To isto vrijedi i u pogledu razloga za isključenje od nasljedstva. Isključenje iz nasljedstva vrijedi samo u odnosu na ličnost u pogledu koje su se neposredno stekli uslovi za isključenje, a ne i u pogledu ličnosti koje dolaze umjesto nasljednika koji se nasljedstva odrekao samo u svoje ime.
Član 155
Ako je nasljednik umro prije svršetka rasprave zaostavštine, a nije se odrekao od nasljeđa, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike.
Ustanova prelaza prava na odricanje od nasljedstva na nasljednike onog nasljednika koji je umro prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, niti dao izjavu o primanju nasljedstva, poznat je pod imenom nasljedne transmisije. Nasljedna transmisija je prelaz nasljednikovog prava na odricanje od nasljedstva na njegove nasljednike. Do ovog prelaza dolazi ako je nasljednik umro prije davanja nasljedničke izjave, a za sobom je ostavio potomke koji su bili živi ili začeti u času ostaviočeve smrti. U nasljednopravnim sistemima u kojima ostavina prelazi na nasljednike ipso iure u času smrti ostavioca, transmisija ima određeni efekat u pravu odricanja od nasljedstva. Nasljedna transmisija je tako koncipirana kao pravo na odricanje od nasljedstva osobe koja nasljeđuje umjesto nasljednika, svoga prednika, koji je umro prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se za svoga života odrekao nasljedstva. Ovo pravo, kao imovinsko nasljedno pravo prelazi na nasljednika onoga koji je prvobitno pozvan na nasljedstvo, a umro je prije nego je dospio dati nasljedničku izjavu.
Ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave, a prije toga je već dao izjavu o primanju nasljedstva ili je vršio akte raspolaganja ostavinom, nasljedna transmisija ne može nastupiti. Njegovi nasljednici mogu se samo koristiti pravom odricanja od nasljedstva koje im pripada po vlastitom pravi iza njihovog neposrednog pretka, a ne i nasljedstva iza ostavioca koji je bio prednik nasljednika na čije mjesto dolaze na nasljedstvo. Ovo zbog toga što izjava o primanju nasljedstva, koju je već dao njihov prednik, ostaviočev neposredni nasljednik, predstavlja gubitak ovlaštenja za davanje izjave o odricanju od nasljedstva. Kako je to pravo prestalo u pogledu prvobitnog nasljednika, transmitenta, očito je da ga ni njegovi nasljednici ne mogu imati.
Nemogućnost odricanja od nasljeđa
Član 156
Ne može se odreći od nasljeđa nasljednik koji je raspolagao cijelom ili jednim dijelom zaostavštine.
Mjere koje jedan nasljednik preduzme samo radi očuvanja zaostavštine, kao i mjere tekuće uprave, ne lišavaju ga prava da se odrekne nasljeđa.
Načelo o neposrednom prelazu ostavine na nasljednike u času smrti ostavioca, vrijedi pod pretpostavkom da osoba pozvana na nasljedstvo zaista postane stvarni, definitivni, nasljednik. Samo za takvog nasljednika vrijedi presumpcija sticanja ostavine u času smrti ostavioca. Nasljednička izjava o primanju nasljedstva znači da se nasljednik odlučio da ostane nasljednik, da se izjavom o primanju nasljedstva odrekao svog prava na odricanje od nasljedstva kojim se mogao poslužiti do svršetka ostavinske rasprave.
Položaj svih nasljednika međusobno nije uvijek jednak. Nasljednik koji je dao nasljedničku izjavu o primanju nasljedstva, smatra se definitivnim nasljednikom u smislu da ne može više raspolagati svojim pravom nasljedstva i da toga prava ne može odreći. On je defitivni nasljednik pod pretpostavkom da bude i utvrđen za stvarnog nasljednika. Nasljednik pred kojim se još nalazi deliberacioni rok, koji se još nije izjasnio o primanju ili odricanju od nasljedstva, kao i onaj koji je izjavu o primanju nasljedstva ili odricanju od nasljedstva, kao i onaj koji je dao izjavu o primanju nasljedstva, a kasnije ne bude utvrđen za pravog nasljednika, smatra se privremenim nasljednikom. Položaj privremenog nasljednika, njegova prava i ovlaštenja bitno su drukčija od stvarnog, definitivnog, nasljednika, onog koji je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju konačno utvrđen i oglašen za nasljednika.
Ako je na nasljedstvo pozvana osoba vršila akte raspolaganja ostavinom ili njezinim dijelom u vlastito ime i za svoj račun, smatraće se da je time prećutno izrazila volju da prihvata pripalo joj je nasljedstvo. Time sebe lišava prava da se kasnije odrekne nasljedstva. Takav nasljednik smatra se da je neopozivo, prećutno, izrazio svoju volju da ostane konačnim nasljednikom i da ga za takvog sud i oglasi. Naprotiv, ako nasljednik odnosno osoba koja je pozvana na nasljedstvo vrši samo akte koji predstavljaju mjere potrebne za očuvanje ostavine ili mjere tekuće uprave, zadržava pravo da se može do svršetka ostavinske rasprave odreći nasljedstva, dakle, da ne ostane nasljednik i ako bi se u času smrti ostavina zatekla u njezinim rukama.
Nasljednik koji je prećutno, vršenjem akata raspolaganja u svoje ime i za svoj račun primio nasljedstvo ne može se odreći nasljedstva. On se doduše, može odreći nasljedstva u korist kojeg sunasljednika, ali se ovo odricanje ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego ustupanjem nasljednog dijela. Davanje izjave o odricanju od nasljedstva u korist sunasljednika ili sklapanje pravnog posla o ustupanju nasljednog dijela samo po sebi već predstavlja akt raspolaganja, koji lišava privremenog nasljednika prava na odricanje od nasljedstva, i u stvari predstavlja akt primanja nasljedstva.
Sadržina izjave o odricanju od nasljeđa
Član 157
Odricanje od nasljeđa ne može biti djelimično ni pod uslovima.
Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od nasljeđa. Ovakvo odricanje se smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela.
Naljednik koji neće da naslijedi, koji želi spriječiti učinak prelaza ostavine po sili zakona, mora dati izjavu o odricanju od nasljedstva. U protivnom, njegova šutnja ili neodazivanje pozivu na ostavinsku raspravu ili na ročište određeno za davanje nasljedničke izjave ne sprečava prelaz ostavine na nasljednike koji nastaje po sili zakona u času smrti ostaviočeve. Lice pozvano na nasljedstvo, ako ne da takvu izjavu, biće utvrđeno za nasljednika ako iz podataka kojima ostavinski sud raspolaže proizilazi da joj pripada pravo nasljedstva. Izjava o odricanju od nasljedstva treba da je saopštena ostavinskom sudu. Ova se izjava može dati za sve vrijeme trajanja ostavinskog postupka, pa i prije njegovog pokretanja, ali svakako nakon ostaviočeve smrti. Odricanje od nasljedstva za ostaviočeva života nije dopušteno i nema pravni učinak.
Izjava o odricanju od nasljedstva, sastavljena u pisanom obliku, saopštava se ostavinskom sudu podnošenjem isprave u kojoj je sadržana izjava o odricanju. Do momenta podnošenja takve isprave sudu, data izjava smatra se nepostojećom, koju nasljednik može do momenta predaje sudu staviti izvan snage davanjem druge izjave koja će biti saopštena sudu. Ovo, međutim, ne vrijedi u pogledu usmene izjave date u zapisnik kod suda, bez obzira što taj sud nije ujedno i ostavinski sud budući da se usmena izjava o odricanju može dati u zapisnik pred svakim osnovnim sudom. Usmena izjava o odricanju od nasljedstva data pred sudom obavezuje nasljednika i zadobija svoju valjanost čim je data, dakle i prije nego što je dostavljena ostavinskom sudu. Ako je nasljednik umrpo prije završetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike, nasljedna transmisija.
Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno
Član 158
Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom sa pretkom odreći od nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka.
Sporazum iz stava 2. ovog člana sačinjava se u pisanoj formi i sudski ovjerava ili se notarski obrađuje.
Prilikom ovjere sudija, odnosno prilikom notarske obrade notar će pročitati sporazum i upozoriti pretka i potomka na posljedice sporazuma.
Odricanje važi i za potomke onog koji se odrekao, ako sporazumom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije šta drugo određeno.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju nasljedstva i njen poništaj
Član 159
Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa, ne može se opozvati.
Ako se po davanju izjave o odricanju od nasljeđa pronađe imovina za koju se u vrijeme davanja izjave nije znalo da pripada zaostavštini, nasljednik koji je dao takvu izjavu može u roku koji mu sud odredi tražiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio koji mu po zakonu pripada na novopronađenu imovinu.
Nasljednik može tražiti poništenje izjave iz stava 1. ovog člana ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom ili je data usljed prevare ili u zabludi.
Priraštaj nasljedstva
Član 160
Dio testamentarnog nasljednika koji se odrekao nasljeđa pripada ostaviočevim zakonskim nasljednicima, ako iz samog testamenta ne proizlazi druga namjera zavještačeva.
Član 161
Dio zakonskog nasljednika koji se odrekao nasljeđa samo u svoje ime nasljeđuje se kao da je taj nasljednik umro prije ostavioca.
Nezastarivost prava na zahtijevanje zaostavštine
Član 162
Pravo nasljednika da zahtjeva zaostavštinu ne zastarjeva.
Time se ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja.
Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve
Član 163
Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve.
Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.
Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije određeno.
Odvajanje zaostavštine
Član 164
Povjerioci ostaviočevi mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljeđa da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima zaostavštine niti se njegovi povjerioci mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate povjerioci koji su tražili odvajanje.
Povjerioci ostaviočevi koji su tražili ovo odvajanje mogu naplatiti svoja potraživanja samo iz sredstava zaostavštine.
Odvojenoj zaostavštini sud može postaviti staraoca.
Dioba nasljedstva
Član 165
Diobu nasljedstva može zahtijevati svaki nasljednik.
Pravo na diobu nasljedstva ne može zastarjeti.
Ništav je ugovor kojim se nasljednik odriče prava da traži diobu kao i odredba u testamentu kojim se dioba zabranjuje ili ograničava.
Među nasljednicima istog ostavioca, ako ih je više, u pravilu dolazi do zajednice dobara usljed činjenice što nasljednici već u času smrti ostavioca stiču ostavinu. Tako oni postaju suvlasnici ostavinske imovine. Ova zajednica postoji između svih nasljednika bez obzira na pravni temelj nasljeđivanja, testamentarno ili zakonsko nasljeđivanje i bez obzira na veličinu nasljedničkog dijela. Nasljednička zajednica postoji samo među pravim nasljednicim, a ne postoji između nasljednika i legatara ili među samim legatarima. Ona obuhvata ostavinu kao cjelinu.
Svaki nasljednik ima pravo na diobu nasljedstva, bez obzira na osnov naljeđivanja i bez obzira na veličinu nasljednog dijela. Dioba nasljedstva može se zahtijevati i provesti samo kad je utvrđen dio svakog nasljednika, to utvrđenje biva rješenjem o nasljeđivanju. Svojim pravom da traži diobu svaki nasljednik može se služiti u vrijeme i na način kad to nađe za shodno.
Pravo na diobu zajednice ne može se ostvarivati u nevrijeme. Pod ovim pojmom treba smatrati postojanje takvih objektivnih i subjektivnih zapreka koje privremeno, dok traje određeno stanje, sprečavaju izvršenje diobe u vrijeme kad je zatraženo. Među zapreke objektivne naravi svrstavamo one koje se nalaze izvan uticaja i domašaja nasljednika, a koje su ovisne o prirodnim pojavama ili neotklonjivim događajima, elementarne nepogode, ratno stanje, nedozrelost usjeva i tome slično. Zapreke subjektivne naravi su one koje su posljedica nekog stanja u pogledu neke osobe kao: teška bolest, nesretni slučaj, kraća i nepredviđena odsutnost, smrt kog nasljednika itd.
Nasljednička zajednica
Član 166
Dijelom diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički.
Ako nema izvršioca testamenta, a nasljednici se ne slože o upravljanju nasljedstvom, sud će na zahtjev jednog od njih, postaviti upravitelja koji će u njihovo ime upravljati nasljedstvom ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati.
Za upravitelja sud može postaviti i nekog od nasljednika.
Upravitelj može odobrenjem suda raspolagati stvarima iz zaostavštine ako je za to ovlašćen testamentom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanju štete na nasljedstvo.
Pravo nasljednog dijela prije diobe
Član 167
Nasljednik može prije diobe ili prije pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju prenijeti svoj nasljedni dio potpuno ili djelimično, samo na sunasljednike.
Ugovor o prenosu nasljednog dijela sudski se ovjerava ili notarski obrađuje, a ako je predmet tog nasljednog dijela nepokretnost, notarski se obrađuje.
Ugovor nasljednika sa licem koje nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela obavezuje nasljednika samo da po izvršenoj diobi preda svoj dio saugovaraču, odnosno po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj dio na saugovarača.
Pravo nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviocem
Član 168
Na zahtjev nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviocem, sud može, kad to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari pokretne ili nepokretne ili grupe stvari, koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi.
Za tako određeni iznos ostali nasljednici imaju da isplate zakonsku zalogu na dijelovima zaostavštine dodijeljenim nasljedniku koji je dužan da im izvrši isplatu.
Ako isplata ne bude izvršena u roku, ostali nasljednici imaju pravo da traže naplatu svog potraživanja ili predaju stvari koje bi im inače pripa le na ime nasljednog dijela.
Dioba predmeta domaćinstva
Član 169
Predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nasljednika koji je živio sa ostaviocem u istom domaćinstvu, a koji nije njegov potomak ni njegov supružnik, ostaviće se na njegov zahtjev tom nasljedniku a njihova vrijednost će se uračunati u dio tog nasljednika.
Ukoliko vrijednost predmeta premašuje vrijednost nasljednog dijela, nasljednik kome su ti predmeti ostavljeni isplatiće ovu razliku nasljednicima u novcu.
Obaveze zaštite među nasljednicima poslije diobe
Član 170
Svakom nasljedniku ostali nasljednici odgovaraju po samom zakonu ako bi mu neko treće lice, pozivajući se na neko pravo zasnovano prije diobe oduzeto stvar koja je stavljena u njegov nasljedni dio ili inače smanjilo njegovo pravo. Oni jamče isto tako da stvari stavljene u njegov dio nemaju skrivenih nedostataka.
Nasljednici jemče da potraživanje ostavioca stavljeno u dio jednog nasljednika postoji i da će se moći naplatiti od dužnika do iznosa koji mu je ostavljen u dio.
Obaveze jemstva za postojanje i naplativost potraživanja traje tri godine po završenoj diobi, a za potraživanja koja dospijevaju poslije diobe ona traju tri godine do dospjelosti obaveze.
U svim slučajevima jemstva po odredbama prethodnih stavova svaki nasljednik jemči i duguje naknadu srazmjerno svom nasljednom dijelu.
Prelazne i završne odredbe
Član 171
Nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspraviće se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Na zavještanja, ugovore o doživotnom izdržavanju i ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života, koji su sačinjeni do dana stupanja na snagu ovog zakona, primijeniće se propisi koji su važili u vrijeme njihovog sačinjavanja.
Član 172
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80).
Član 173
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".