Upravni postupak u Republici Srpskoj
Upravni postupak u Republici Srpskoj predstavlja zakonom uređen postupak u kojem nadležni organi odlučuju o pravima, obavezama i pravnim interesima građana i pravnih lica. Pravila postupanja uređena su Zakonom o opštem upravnom postupku Republike Srpske, dok se pojedina pitanja mogu uređivati i posebnim zakonima.
Upravni postupak može se voditi povodom zahtjeva stranke ili po službenoj dužnosti. U toku postupka stranka ima pravo da učestvuje u utvrđivanju činjenica, predlaže dokaze, izjašnjava se o okolnostima važnim za odlučivanje i koristi zakonom predviđena pravna sredstva.
Advokatska kancelarija Topić u Banjoj Luci pruža pravnu pomoć građanima i privrednim društvima u upravnim postupcima, uključujući sastavljanje zahtjeva i drugih podnesaka, zastupanje pred nadležnim organima i zaštitu prava povodom nezakonitih ili nepravilnih upravnih odluka.
Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske
Drugi dio
Prvostepeni postupak
Ko pokreće upravni postupak
Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju u cilju vođenja postupka. Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.
Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donosi zaključak kojim se postupak obustavlja. Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, nadležni organ će produžiti vođenje postupka po službenoj dužnosti.
Pokretanje upravno postupka na zahtjev stranke
Kada građanin ili pravno lice želi da ostvari određeno pravo ili pravni interes, postupak se može pokrenuti podnošenjem zahtjeva nadležnom organu. Zahtjev mora sadržavati podatke potrebne za postupanje i odlučivanje, a u pojedinim upravnim oblastima posebni propisi određuju dodatnu dokumentaciju koju je potrebno priložiti.
Kako se pokreće upravni postupak u Republici Srpskoj?
Upravni postupak u Republici Srpskoj može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti nadležnog organa. Kada građanin ili pravno lice želi ostvariti određeno pravo, postupak se najčešće pokreće podnošenjem zahtjeva organu nadležnom za odlučivanje. Zahtjev treba jasno da sadrži šta stranka traži, podatke potrebne za postupanje i dokumentaciju propisanu za konkretnu upravnu stvar.
Prije podnošenja zahtjeva važno je utvrditi koji organ je nadležan, da li je propisan poseban obrazac i koje dokaze treba priložiti. Ako zahtjev nije potpun, organ postupa prema zakonskim pravilima o otklanjanju nedostataka podneska. U slučaju odbacivanja zahtjeva ili nepravilnosti u postupanju, stranka može koristiti odgovarajuća pravna sredstva pod uslovima predviđenim zakonom. Pravilna priprema zahtjeva može spriječiti nepotrebno produžavanje postupka i olakšati ostvarivanje prava pred nadležnim organom.
Pokretanje postupka po službenoj dužnosti
Nadležni organ pokreće postupak po službenoj dužnosti kada je to određeno zakonom ili kada, u skladu sa zakonom, utvrdi da je potrebno pokrenuti postupak radi zaštite javnog interesa.
Bez obzira na način pokretanja postupka, organ je dužan da postupa u skladu sa zakonom, utvrdi činjenice značajne za odlučivanje i omogući stranci ostvarivanje procesnih prava koja joj pripadaju. Pravilno sastavljen zahtjev, blagovremeno dostavljena dokumentacija i jasno određeno pravo koje se želi ostvariti mogu značajno olakšati vođenje upravnog postupka.
Stranke učesnici u upravnom postupku
U upravnom postupku učestvuju:
-
državni organi i organizacije kojima je to zakonom ili odlukom opštinske skupštine zasnovanom na zakonu povjereno javno ovlašćenje da vode upravni postupak
-
stranke i njihovi zastupnici, odnosno punomoćnici
-
svjedoci, vještaci, tumači
-
slučajni učesnici.
Upravni postupak mogu voditi državni organi ili organizacije i zajednice onda kada su za to stvarno i mjesno nadležni. Neophodni učesnik u upravnom sporu je i stranka. Stranka u upravnom postupku može obavljati procesne radnje i preko drugih lica - zastupnika.Razlikuju se dvije vrste zastupnika stranaka: zakonski i voljni zastupnici ili punomoćnici.
Glava XI
Postupak do donošenja rješenja
Prava stranke u upravnom postupku
U upravnom postupku stranka ima pravo da učestvuje u postupku i štiti svoja prava i pravne interese. Nadležni organ dužan je da utvrdi činjenice i okolnosti značajne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, uz poštovanje procesnih prava stranke.
Pravo na izjašnjenje
Prije donošenja rješenja stranci se, u skladu sa zakonom, mora omogućiti da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su značajne za odlučivanje. Izuzeci su mogući u slučajevima predviđenim zakonom, naročito kada su ispunjeni uslovi za neposredno odlučivanje u skraćenom postupku.
Pravo na predlaganje dokaza
Stranka može iznositi činjenice i predlagati dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Nadležni organ ocjenjuje izvedene dokaze i utvrđuje činjenično stanje na osnovu kojeg donosi odluku.
Pravo na učešće u postupku
Stranka ima pravo da prati tok postupka, daje izjave, dostavlja podneske i, pod zakonskim uslovima, razgleda spise predmeta. U postupku može učestvovati lično ili putem ovlašćenog zastupnika.
Zaštita prava stranke
Ako organ ne omogući stranci ostvarivanje procesnih prava, takva povreda može biti od značaja prilikom ocjene zakonitosti donesenog rješenja i korišćenja raspoloživih pravnih sredstava.
Pravovremeno učešće u postupku i pravilno korišćenje procesnih prava posebno su važni u predmetima u kojima se odlučuje o imovinskim pravima, dozvolama, odobrenjima i drugim pravima i obavezama građana i pravnih lica.
Skraćeni i posebni ispitni postupak
U upravnom postupku nadležni organ utvrđuje činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje rješenja. U zavisnosti od prirode upravne stvari i raspoloživih dokaza, odlučivanje se može sprovesti u skraćenom postupku ili nakon posebnog ispitnog postupka.
Skraćeni ispitni postupak
Skraćeni postupak omogućava organu da odluči neposredno, bez sprovođenja posebnog ispitnog postupka, kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi.
To je moguće, između ostalog, kada se činjenično stanje može utvrditi na osnovu podataka koje je stranka navela u zahtjevu, priloženih dokaza ili službenih evidencija kojima organ raspolaže, pod uslovima predviđenim zakonom.
Skraćeni postupak ne znači da organ može zanemariti pravila postupka, već da nije potrebno sprovoditi dodatne procesne radnje kada za njih ne postoji zakonska potreba.
Posebni ispitni postupak
Posebni ispitni postupak sprovodi se kada je radi utvrđivanja odlučnih činjenica i okolnosti potrebno preduzeti dodatne procesne radnje ili omogućiti stranci učešće u njihovom utvrđivanju.
U ovom postupku organ može pribavljati dokumentaciju, izvoditi dokaze, saslušavati stranke i druga lica te preduzimati druge radnje potrebne za pravilno odlučivanje.
Stranci se mora omogućiti ostvarivanje procesnih prava u skladu sa zakonom, naročito kada se odlučuje na osnovu činjenica i dokaza o kojima treba da ima mogućnost da se izjasni.
Značaj za zaštitu prava stranke
Razlika između skraćenog i posebnog ispitnog postupka posebno je važna kada stranka smatra da organ nije pravilno utvrdio činjenično stanje ili joj nije omogućio da učestvuje u postupku.
Takvi propusti, zavisno od okolnosti konkretnog predmeta, mogu predstavljati osnov za osporavanje donesenog upravnog rješenja.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
5. Usmena rasprava u upravnom postupku
Član 137
Službeno lice određuje, po svojoj inicijativi ili po predlogu stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razrešenje stvari, a mora je odrediti:
1) u upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima ili
2) kad se treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svedoka ili veštaka.
Usmena rasprava je osnovna procesna radnja ispitnog postupka u okviru koje se usmeno i neposredno, na tzv. ročištu kod organa koji vodi postupak i u prisustvu svih učesnika u postupku, stranaka, svjedoka, vještaka u drugih, razjašnjavaju sporne činjenice i okolnosti od značaja za rješavanje upravne stvari. Usmenu raspravu zakazuje i vodi ovlašćeno službeno lice. U upravnom postupku usmena rasprava ima dva modaliteta: a) obavezna usmena rasprava i b) fakultativna usmena rasprava. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske sadrži brojna i detaljna pravila u vezi sa održavanjem usmene rasprave. Organ je dužan da preduzme sve da se usmena rasprava ne odugovlači i ne odlaže i, po mogućnosti da se okonča na prvom ročištu.
Član 138
Usmena rasprava je javna.
Službeno lice može isključiti javnost za celu usmenu raspravu ili samo za jedan deo po službenoj dužnosti ili na zahtev stranke, odnosno zainteresovanog lica:
1) ako to zahtevaju razlozi morala ili javne bezbednosti;
2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave;
3) ako treba da se raspravlja o odnosima u porodici;
4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umetničku tajnu.
O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen.
Član 139
Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zastupnike, punomoćnike, predstavnike i stručne pomagače.
Službeno lice može dopustiti da usmenoj raspravi sa koje je javnost isključena prisustvuju pojedina službena lica i naučni radnici ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno naučni rad. Službeno lice će upozoriti ta lica da su dužna da čuvaju kao tajnu ono što na raspravi saznaju.
Član 140
Organ je dužan da preduzme sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odlaganja.
Licima koja se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da dođu na vreme i bez vanrednih troškova. Pozvanim licima ostaviće se, najmanje osam dana od dana dostavljanja poziva do dana rasprave.
Član 141
Kad je za raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno upoznavanje sa planovima, spisima ili drugim predmetima, iste treba staviti na uvid pozvanim licima istovremeno sa određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu označiti vreme i mesto kad i gde se oni mogu razgledati.
Član 142
Organ je dužan da javno objavi određivanje usmene rasprave kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vreme dostaviti, kad postoji verovatnoća da ima zainteresovanih lica koja se još nisu pojavila kao stranke, ili kad to nalažu drugi razlozi.
Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na raspravu dođe svako ko smatra da se upravna stvar tiče njegovih pravnih interesa. Ta se objava saopštava na način propisan u članu 63. ovog zakona.
Član 143
Usmena rasprava održaće se, po pravilu, u sedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mestu izvan sedišta organa, usmena rasprava se može održati na mestu uviđaja. Organ može odrediti za usmenu raspravu i drugo mesto kad je to potrebno radi smanjenja troškova i zbog potpunijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja upravne stvari.
Član 144
Službeno lice je dužno da na početku usmene rasprave utvrdi koja su od pozvanih lica prisutna, a u pogledu odsutnih da proveri da li su im pozivi uredno dostavljeni.
Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv uredno dostavljen, službeno lice odložiće raspravu, osim ako je usmena rasprava na vreme javno objavljena.
Ako na raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtevu postupak pokrenut, iako je uredno pozvana, a iz celokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je odustala od zahteva, organ će obustaviti postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Ako se ne može pretpostaviti da je stranka odustala od zahteva ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službeno lice će, prema okolnostima slučaja, sprovesti raspravu bez tog lica, ili će je odložiti.
Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane iako je uredno pozvana, službeno lice može sprovesti raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odložiti usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rešenja upravne stvari.
Član 145
Ako prisutna stranka i pored upozorenja na posledice, ne stavi u toku rasprave primedbu na radnje koje se na raspravi preduzimaju, smatraće se da nema primedbi. Ako ta stranka kasnije stavi primedbu na radnje preduzete na raspravi, organ će ceniti i tu primedbu, ako ona može imati uticaja na rešavanje stvari, i ako nije data posle rasprave s ciljem odugovlačenja postupka.
Ako stranka koja je pozvana javnim saopštenjem nije došla na raspravu, a primedbe na radnje preduzete na raspravi stavi posle rasprave, ove će se primedbe uzeti u obzir pod uslovima iz stava 1. ovog člana.
Član 146
Na usmenoj raspravi treba se raspraviti i utvrditi ono što je predmet ispitnog postupka.
Ako se predmet ne može raspraviti na jednoj raspravi, službeno lice će prekinuti raspravu i zakazati što pre njen nastavak. Za taj nastavak službeno lice će preduzeti sve mere koje su propisane za određivanje rasprave, a prisutnim licima može usmeno saopštiti te mere, kao i vreme i mesto nastavka rasprave. Prilikom nastavka rasprave službeno lice izneće u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.
Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo određivati rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o tim dokazima izjasni.
B. Dokazivanje u upravnom postupku
1. Opšte odredbe o dokazivanju u upravnom postupku
Član 147
Činjenice na podlozi kojih se donosi rešenje (odlučne činjenice) utvrđuju se dokazima.
Kao dokazno sredstvo upotrebiće se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, iskazi svedoka, izjave stranke, nalazi i mišljenje veštaka, uviđaji i dr.
Član 148
O tome da li neku činjenicu treba utvrđivati ili ne, odlučuje službeno lice, prema tome da li ta činjenica može imati uticaja na rešavanje upravne stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u pogledu činjenica sporno ili šta treba dokazivati.
Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Ne treba dokazivati ni činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivanje nepostojanja tih činjenica, ako zakonom nije drukčije određeno.
U toku upravnog postupka, cilj je ispitnog postupka da se utvrde sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za postupanje u upravnoj stvaro u odlučivanju. Dokazni postupak je sastavni dio ispitnog postupka u pogledu toga da se u okviru dokaznog postupka u pogledu toga da se u okviru dokaznog postupka izvode procesne radnje dokazivanja.
Dokaz, probatio, jeste relevantna činjenica kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje sporne činjenice koja je predmet dokazivanja, na primjer boravak nekog lica u inostranstvu. S druge strane, dokazno sredstvo, media probandi, jeste tzv. medijum kao sredstvo na osnovu kojeg se utvrđuju činjenice da je lice boravilo u inostranstvu, na primjer pečati sa datumima u pasošu kao javnoj rapravi. Međutim, u svakodnevnoj praksi, dokaz i dokazno sredstvo se često sadržinski i pojmovno izjednačavaju.
U upravnom postupku svaka činjenica može se utvrđivati bilo kojim dokaznim sredstvom. Dokazi se ne mogu stepenovati po vrstama dokaznih sredstava, u smislu da neki dokazi imaju jaču, a drugi slabiju dokaznu snagu, na primjer javna rasprava u odnosu na svjedočenje, jer svako dokazno sredstvo po zakonu ima istu dokaznu snagu. Međutim, ovlašćeno službeno lice može nekom konkretnom dokazu pridati veći ili manji značaj. Zakon o opštem upravnom postupku navodi sljedeće dokaze, odnosno dokazna sredstva: a) isprave odnosno javne isprave, b) svjedočenje odnosno iskazi svjedoka, c) nalaz i mišljenje vještaka, d) izjave stranke i e) uviđaj.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
3. Uvjerenja i druge isprave kao dokazi u upravnom postupku
Član 159
Organi izdaju uverenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.
Uverenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati saglasno podacima iz službene evidencije. Takva uverenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.
Uverenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtev, po pravilu istog dana kad je stranka zatražila izdavanje uverenja, odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od osam dana, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije određeno.
Ako organ odbije zahtev za izdavanje uverenja, odnosno druge isprave dužan je da o tome donese posebno rešenje. Ako u roku od osam dana od dana podnošenja zahteva ne izda uverenje, odnosno drugu ispravu, niti donese rešenje o odbijanju zahteva, stranka može izjaviti žalbu kao da je zahtev odbijen.
Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uverenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtevati izmenu ili izdavanje novog uverenja, odnosno nove isprave.
Ako u roku od osam dana od dana podnošenja zahteva za izmenu ili izdavanje novog uverenja, odnosno nove isprave, organ ne postupi po zahtevu stranke, stranka može izjaviti žalbu kao da je njen zahtev odbijen.
Član 160
Organi izdaju uverenja, odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju ako je to određeno zakonom ili drugim propisom. U tom slučaju činjenice se utvrđuju u postupku propisanim ovim zakonom.
Uverenje, odnosno druga isprava izdata na način predviđen stavom 1. ovog člana ne obavezuje organ kojem je podnesena kao dokaz i koji treba da rešava o upravnoj stvari. Taj organ može ponovo utvrđivati činjenice navedene u uverenju, odnosno drugoj ispravi.
Uverenje, odnosno druga isprava se stranci izdaje u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva, a ako se tako ne postupi, smatraće se da je zahtev stranke odbijen.
6. Tumači i prevodioci u upravnom postupku
Član 181
Tumač je lice koje se određuje radi sporazumevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili nem a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem.
Ako u postupku učestvuje lice koje ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak tom licu se određuje prevodilac.
Na tumače i prevodioce će se shodno primenjivati odredbe ovog zakona koje se odnose na veštake
7. Uviđaj u upravnom postupku
Član 182
Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje činjenica ili okolnosti potrebno neposredno opažanje službenog lica.
Član 183
Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Službeno lice će odrediti koja će lica pored stranaka prisustvovati uviđaju.
Uviđaj se može izvršiti i uz učešće veštaka.
Član 184
Uviđaj stvari koja se bez teškoće može doneti na mesto gde se postupak vodi izvršiće se na tom mestu, a inače na mestu gde se stvar nalazi.
Član 185
Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili u kojima, odnosno na kojima se nalaze stvari za uviđaj, ili preko kojih je potrebno preći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši.
Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se uviđaj izvrši, shodno će se primeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svedočenja.
Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj izvrši, mogu se primeniti iste mere koje se primenjuju prema svedoku koji odbije da svedoči.
Šteta nanesena prilikom uviđaja spada u troškove postupka i naknadiće se vlasniku ili držaocu o čemu organ donosi zaključak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Protiv rešenja donesenog po žalbi ne može se voditi upravni spor, a nezadovoljna stranka može pokrenuti spor za naknadu štete pred nadležnim sudom.
Član 186
Službeno lice koje rukovodi uviđajem paziće da uviđaj ne bude zloupotrebljen i da ne bude povređena ničija službena, profesionalna, naučna ili umetnička tajna.
8. Obezbjeđenje dokaza u upravnom postupku
Član 187
Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi obezbeđenja dokaza, u svakom stanju postupka, pa i pre nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.
Obezbeđenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po predlogu stranke, odnosno lica koje ima pravni interes.
Član 188
Za obezbeđenje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.
Za obezbeđenje dokaza pre pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave lica koja treba saslušati.
Član 189
O obezbeđenju dokaza donosi se zaključak.
Protiv zaključka kojim se odbija predlog za obezbeđenje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida postupak.
9. Obnavljanje spisa u upravnom postupku
Član 189a.
Ako se spis ili pojedini dijelovi spisa izgube, oštete ili unište, po potrebi se pokreće postupak za obnovu spisa.
Postupak za obnovu spisa sprovodi organ koji je nadležan za rješavanje u toj upravnoj stvari.
Postupak za obnovu spisa pokreće se na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. Rješenje o obnovi spisa donosi rukovodilac, odnosno starješina organa ili lice koje on za to ovlasti.
Pri obnovi spisa obnoviće se samo oni dijelovi spisa koji su važni s obzirom na razloge zbog kojih je odobren postupak za obnovu. Spisi se obnavljaju na osnovu prepisa nestalih, oštećenih ili uništenih podnesaka kojima raspolažu stranke ili organ i podataka iz glavnih i pomoćnih evidencija, a u skladu sa pravilima dokazivanja.
Troškove obnavljanja spisa snosi organ.