Upravni postupak Republika Srpska - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Upravni postupak obuhvata opšti upravni postupak i posebne vrste upravnog postupka. Najvažniji propis o opštem upravnom postupku jeste Zakon o opštem upravnom postupku ili skraćeno ZUP. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske sadrži pravila koja su zajednička za postupak i rad najvećeg broja organa javne uprave.
Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske
Drugi dio
Prvostepeni postupak
Glava X
Pokretanje postupka
i zahtjevi stranaka
Ko pokreće upravni postupak
Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju u cilju vođenja postupka. Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.
Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donosi zaključak kojim se postupak obustavlja. Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, nadležni organ će produžiti vođenje postupka po službenoj dužnosti.
1. Pokretanje upravnog postupka
Član 111
Postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti povodom zahteva stranke.
Za pokretanje postupka zahtjevom stranke neophodna su dvauslova: 1. da postoji stranka i 2. da postoji zahtjev. Zahtjevom stranke upravni postupak se pokreće kada je to predviđeno zakonom i kada priroda stvari to omogućava, na primjer zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. U situacijama kada se postupak pokreće zahtjevom stranke, taj. zahtjev predstavlja bitan uslov, condicio sine qua non, za pokretanje upravnog postupka. Ukoliko organ pokrene postupak koji se pokreće zahtjevom stranke, takvo rješenje je sadržinski ništavo i biće, bez vremenskog ograničenja, poništeno u postupku po vanrednim pravnim sredstvima od strane drugostepenog ili nadzornog organa. Ukoliko stranka u toku postupka odustane od zahtjeva, organ rješenjem obustavlja dalji tok postupka. Pokretanjem postupka zahtjevom za stranku nastaje obaveza plaćanja administrativne takse.
Član 112
Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili drugi propis i kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba pokrenuti postupak radi zaštite javnog interesa.
Pri pokretanju postupka po službenoj dužnosti nadležni organ uzima u obzir i eventualne predstavke građana, organizacija i organa.
Član 113
Postupak je pokrenut čim organ izvrši ma koju radnju radi vođenja postupka.
Ako organ povodom zahteva stranke utvrdi da nema uslova za pokretanje postupka, doneće zaključak o odbacivanju zahteva stranke. Protiv tog zakljuka dozvoljena je posebna žalba.
Član 114
U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban zahtev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtev postoji.
Ako u upravnim stvarima u kojima je propisan rok za podnošenje zahtjeva stranka podnese zahtjev po isteku roka, nadležan organ će takav zahtjev zaključkom odbaciti kao neblagovremen. Protiv tog zaključka dozvoljena je posebna žalba.
Stranke učesnici u upravnom postupku
U upravnom postupku učestvuju:
-
državni organi i organizacije kojima je to zakonom ili odlukom opštinske skupštine zasnovanom na zakonu povjereno javno ovlašćenje da vode upravni postupak
-
stranke i njihovi zastupnici, odnosno punomoćnici
-
svjedoci, vještaci, tumači
-
slučajni učesnici.
Upravni postupak mogu voditi državni organi ili organizacije i zajednice onda kada su za to stvarno i mjesno nadležni. Neophodni učesnik u upravnom sporu je i stranka. Stranka u upravnom postupku može obavljati procesne radnje i preko drugih lica - zastupnika.Razlikuju se dvije vrste zastupnika stranaka: zakonski i voljni zastupnici ili punomoćnici.
2. Spajanje upravnih stvari u jedan postupak
Član 115
Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i istom pravnom osnovu, i ako je organ u pogledu svih predmeta stvarno nadležan može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je reč o pravima i obavezama više stranaka.
Pod istim uslovima jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahteva.
O vođenju jednog postupka u slučajevima iz st. 1. i 2. organ će doneti zaključak. Protiv tog zaključka se može izjaviti posebna žalba.
Spajanje više upravnih stvari u jedan postupak nije obavezna radnja u upravnom postupku, već mogućnost koja stoji na raspolaganju organu koji vodi upravni postupak, u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka. U spojenom postupku ne gubi se identitet stranaka, jer svaka stranka zadržava svoju samostalnost i kao takva preduzima procesne radnje i učestvuje u postupku.
U rješenju kojim odlučuje o upravnoj stvari, odnosno upravnim stvarima, poimenično se navodi svaka stranka i precizno se utvrđuju prava, odnosno obaveze koje za nju proističu iz sprovedenog postupka. Svaka stranka može podnijeti žalbu protiv rješenja kojim je više pravnih stvari spojeno u jedan postupak. Da bi došlo do spajanja više upravnih stvari u jedna upravni postupak, moraju kumulativno biti ispunjeni sljedeći uslovi: a) da se prava ili obaveze dvije ili više stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju, s tim što kod "sličnog" činjeničnog stanja ne postoji identitet činjenične situacije, alil se njihova prava ili obaveze vezuju za jedan događaj, na primjer eksproprijacija poljoprivrednog i šumskog zemljišta, b) da se prava ili obaveze dvije ili više stranaka zasnivaju na istom pravnom osnovu, odnosno zakonu, propisu, tj. na istom zakonu kao materijalnom propisu iz kojeg stranke izvode svoja prava ili obaveze, na primjer propis o eksproprijaciji, c) za sve stranke organ koji vodi postupak mora da bude stvarno nadležan u pogledu svake od upravnih stvari u konkretnom slučaju.
Mogućnost spajanja više upravnih stvari u jedan postupak postoji i u drugostepenom postupku, nezavisno od toga da li su se uslovi za spajanje stekli u prvostepenom postupku, ali prvostepeni organ nije koristio zakonsku mogućnost, ili su se uslovi za spajanje stekli u drugostepenom postupku po žalbi.
Član 116
Organ može javnim saopštenjem pokrenuti postupak prema većem broju lica koja mu nisu poznata ili se ne mogu odrediti, a koja u postupku mogu imati položaj stranke, ako je reč o bitno istom zahtevu prema svima njima.
Član 117
Kad se u smislu člana 115. ovog zakona vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut javnim saopštenjem u smislu člana 116, svaka stranka istupa u postupku samostalno.
Ukoliko se u postupku iz stava 1. ovog člana preduzimaju određene mere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mera odnosi na koju od stranaka, osim ako se radi o strankama koje u postupku zajednički učestvuju sa istovetnim zahtevima ili ako zakonom nije drukčije propisano.
3. Izmjena zahtjeva u upravnom postupku
Član 118
Nakon pokretanja postupka, stranka može do donošenja prvostepenog rešenja proširiti zahtev ili umesto ranijeg zahteva postaviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmenjeni zahtev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.
Ako organ ne dozvoli proširenje ili izmenu zahteva, doneće o tome zaključak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.
Izmjena zahtjeva je tzv. privilegija stranke koja je bazirana na načelu dispozitivnosti i samostalnosti u istupanju stranke. Organ koji vodi postupak ima obavezu da stranci ukaže na mogućnost da može da izmjeni svoj prvobitno postavljeni zahtjev. Izmjena zahtjeva može se ostvariti pod dva uslova: a) da je zahtjev za izmjenu zahtjeva podnijet prije nego što je stranka obavještena da je donijeto rješenje prvostepenog organa i b) da su izmjene zasnovane na bitno istom činjeničnom stanju. Izmjena zahtjeva može biti tzv. proširenje prvobitnog zahtjeva, na primjer broj godina za penzijski staž ili postavljanje novog umjesto prvobitnog zahtjeva, na primjer umjesto starosne, invalidska penzija. Za izmjenu zahtjeva stranke nije neophodno da prvobitni i prošireni imaju isti pravni osnov, već samo da se zasnivaju na istom činjeničnom stanju.
4. Odustanak od zahtjeva u upravnom postupku
Član 119
Stranka može odustati od svog zahteva u toku celog postupka.
Kad je postupak pokrenut povodom zahteva stranke, a stranka odustane od tog zahteva, organ će doneti zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaveštena protivna stranka, ako je ima.
Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu ili kad to zahteva protivna stranka, organ će produžiti vođenje postupka.
Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti organ može obustaviti postupak. Ako je postupak u istoj upravnoj stvari mogao biti pokrenut po zahtevu stranke, postupak će se nastaviti ako stranka to zahteva.
Protiv zaključka kojim se postupak obustavlja dopuštena je posebna žalba.
Član 120
Stranka odustaje od svog zahteva podneskom ili izjavom koju daje na zapisnik organu koji vodi postupak. Stranka može opozvati svoj odustanak od zahteva, sve dok organ ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci.
Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati odustankom od zahteva samo kad je to zakonom određeno.
Ako je stranka odustala od zahteva posle donošenja prvostepenog rešenja, a pre isteka roka za žalbu zaključkom o obustavljanju postupka poništava se prvostepeno rešenje ako je njime zahtev stranke bio u celini ili delimično pozitivno rešen. Ako je stranka odustala od zahteva posle izjavljene žalbe, a pre nego što joj je dostavljeno rešenje doneseno povodom žalbe, zaključkom o obustavljanju postupka poništava se prvostepeno rešenje kojim je zahtev stranke bio usvojen bilo u celini ili delimično, ako je stranka u celini ili delimično, odustala od svog zahteva.
Član 121
Stranka koja je odustala od zahteva dužna je da snosi troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drukčije određeno.
Slično kao i izmjena zahtjeva, i odustanak od zahtjeva je privilegija stranke koja je bazirana na načelu dispozitivnosti i samostalnosti u istupanju stranke. Organ koji vodi postupak ima obavezu da stranci ukaže na mogućnost odustanka od svog zahtjeva. Stranka može potpuno ili djelimično da odustane od zahtjeva od trenutka kada je zahtjevom pokrenut postupak sve do trenutka kada bude obavještena o rješenju drugostepenog organa. U tom smislu, stranka može od postavljenog zahtjeva da odustane u toku prvostepenog postupka do isteka roka na žalbu, kao i u toku drugostepenog postupka, ukoliko je izjavljena žalba dok ne bude obavještena o rješenju drugostepenog organa.
5. Poravnanje stranaka u upravnom postupku
Član 122
Ako u postupku učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim zahtevima, službeno lice nastojaće u toku celog postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili u pojedinim pitanjima.
Poravnanje mora biti uvek jasno i određeno, i ne sme biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih lica. Službeno lice mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi poravnanje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih lica, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se zaključi poravnanje, i o tome će doneti zaključak.
Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad stranke, posle pročitanog zapisnika o poravnanju potpišu zapisnik. Overen prepis zapisnika predaće se strankama ako ga traže.
Poravnanje ima snagu izvršnog rešenja donesenog u postupku (izvršna isprava).
Organ pred kojim je zaključeno poravnanje doneće zaključak kojim će postupak obustaviti u celini ili delimično.
Protiv zaključka o obustavljanju, odnosno o nastavljanju postupka dopuštena je posebna žalba.
Poravnanje, transactio, nije karakteristično za upravni postupak i može se javiti samo u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim postupcima. Poravnanje može biti djelimično ili u cjelosti. Poravnanje se okončava zapisnikom o poravnanju koji se izjednačava sa izvršnim rješenjem. Poravnanje se ne može zaključiti ako je protivno javnom interesu ili je na štetu trećih lica.
Iako je poravnanje način rješavanja upravne stvari i u tom smislu način okončanja, a ne pokretanja upravnog postupka, razlozi racionalnosti bili su odlučujući da se ono nađe među odredbama o pokretanju postupka, jer ukoliko ima uslova za poravnanje, službeno lice može odmah da počne sa inicijativom da se poravnanje postigne. U suštini, poravnanje je sporazum zaključen između stranaka pred službenim licem koje vodi upravni postupak.
Poravnanje je često u sudskom, odnosno parničnom postupku i nije karakteristično za upravni postupak. Međutim, u upravnom postupku poravnanje dolazo u obzir kada postoje dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, jer je položaj organa koji vodi postupak de facto situacija u kojoj organ treba da riješi spor oko sukoba protivnih interesa stranaka. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je okončan poravnanjem, ako u zapisniku o poravnanju nije drugačije određeno. Ukoliko stranka zaključi poravnanje sa organom uprave, takvo poravnanje imaće karakteristike upravnog ugovora.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Glava XI
Postupak do donošenja rješenja
A. Opšta načela
1. Zajedničke odredbe upravnog postupka do donošenja rješenja
Član 123
Pre donošenja rešenja utvrđuju se sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama omogućuje da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
Činjenice i okolnosti iz stava 1. ovog člana utvrđuju se u skraćenom postupku (član 129.) ili u posebnom ispitnom postupku (član 130.).
Član 124
Službeno lice može u toku postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze radi utvrđivanja i onih činjenica koje u postupku nisu bile iznete ili nisu bile utvrđene.
Službeno lice odrediće po službenoj dužnosti izvođenje svakog dokaza ako oceni da je to potrebno radi razrešenja stvari.
Službeno lice pribaviće po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija.
Član 125
Činjenično stanje na kom zasniva zahtev stranka je dužna da iznese tačno, potpuno i određeno.
Ako se ne radi o činjenicama koje su opštepoznate, stranka je dužna da za svoje navode predloži dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako stranka tako ne postupi, službeno lice pozvaće je da to učini. Od stranke se neće tražiti da podnese dokaze, koje brže i lakše može pribaviti organ, niti da podnosi javne isprave koje organi nisu dužni izdavati po članu 160. ovog zakona.
Ako stranka nije u naknadno određenom roku predložila, odnosno podnela dokaze, organ će zaključkom odbaciti zahtev. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.
Kako bi organ koji vodi postupak donio zakonitu i pravilnu odluku u upravnoj stvari, potrebno je da se u postupku koji prethodi donošenju rješenja utvrde tzv. relevantne činjenice i okolnosti, odnosno one činjenice i okolnosti koje su od značaja za postupanje i odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari.
Činjenice i okolnosti od značaja, u skladu sa načelom istine i slobodne ocjene dokaza, utvrđuje organ, po službenoj dužnosti. Stranka je dužna da činjenično stanje na kome zasniva svoj zahtjev iznese tačno, potpuno i određeno. Ukoliko se stranka poziva na činjenice od značaja za postupak, a ne radi se o tzv. opštepoznatim činjenicama, na primjer početak grijne sezone, dužna da, ukoliko je moguće, za svoje navode predloži dokaze, na primjer vještačenje, i da ih podnese organu.
Postavljeno je pravilo da stranka nije dužna da pribavlja uvjerenja i druge isprave koje organi ne izdaju, niti je dužna da pribavlja dokaze koje može da pribavi organ. Međutim, postoji obaveza organa da pribavlja podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, što uključuje i pribavljanje podataka preko zamoljenog organa. S druge strane, ne postoji obaveza organa da pribavlja podatke o činjenicama o kojima se ne vodi službena evidencija.
Član 126
Stranka daje izjavu, po pravilu, usmeno, a može je dati i pismeno.
Kad se radi o složenoj upravnoj stvari ili kad su potrebna određena stručna objašnjenja, službeno lice može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, u ostavljenom roku. U takvom slučaju i stranka ima pravo da traži da joj se dopusti davanje pismene izjave.
Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se usled toga oduzeti pravo da svoju izjavu da i usmeno.
Član 127
Ako se u postupku pojavi lice koje do tada nije učestvovalo u postupku kao stranka, pa zahteva da učestvuje u postupku kao stranka, službeno lice će ispitati njegovo pravo da bude stranka i o tome će doneti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to pravo dopuštena je posebna žalba.
Član 128
Službeno lice je dužno da upozori stranku na njena prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posledice njenih radnji ili propuštanja u postupku.
2. Skraćeni upravni postupak
Član 129
Organ može po skraćenom postupku rešiti stvar:
1) ako je stranka u svom zahtevu navela činjenice ili podnela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;
2) ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;
3) ako je propisom predviđeno da se upravna stvar može rešiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima samo posredno utvrđuju, pa su činjenice ili okolnosti učinjene verovatnim, a iz svih okolnosti proizlazi da se zahtevu stranke ima udovoljiti;
4) ako se radi o preduzimanju hitnih mera u javnom interesu koje se ne mogu odlagati, a činjenice na kojima rešenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene verovatnim.
3. Poseban ispitni upravni postupak
Član 130
Poseban ispitni postupak se sprovodi kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za rešavanje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja službeno lice, u skladu sa odredabama ovog zakona i drugih propisa koji se odnose na upravnu stvar o kojoj se radi.
U granicama iz stava 1. i 2. ovog člana službeno lice: određuje koje radnje u postupku treba izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje, određuje red kojim će se pojedine radnje izvršiti i rokove u kojima će se izvršiti ako nisu propisani zakonom, određuje usmenu raspravu i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje, odlučuje koji će se dokazi izvesti, kojim dokaznim sredstvima, te o svim predlozima i izjavama.
Službeno lice odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim pitanjima ili zajedno za sva pitanja.
Član 131
Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i pravne interese.
Stranka ima pravo da iznosi činjenice koje mogu biti od uticaja na rešenje stvari i da pobija tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rešenja dopunjuje i objašnjava svoje navode, a ako to čini posle održane usmene rasprave, dužna je da obrazloži zbog čega to nije učinila na raspravi.
Službeno lice dužno je da pruži mogućnost stranci da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o predlozima i predloženim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svedocima i veštacima preko službenog lica, a sa njegovom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Organ neće doneti rešenje pre nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rešenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Ispitni postupak se sprovodi kao posebna procesna radnja, tzv. posebni ispitni postupak, u dva slučaja. Posebni ispitni postupak će se sprovesti u situaciji kada u postupku neposrednog odlučivanja ne mogu da se utvrde činjenice koje su od značaja za postupanje u upravnoj stvari. Takođe, posebni ispitni postupak će se sprovesti u situaciji kada se strankama mora pružiti prilika da se izjasne radi zaštite njihovih prava i pravnih interesa. Tok ispitnog postupka određuje, pream okolnostima pojedinog slučaja, službeno lice koje vodi postupak, pridržavajući se odredaba ZUP-a i propisa koji se odnose na upravnu stvar koja je predmet postupka.
U ovim granicama službeni lice koje vodi postupak naročito: određuje koje se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje, određuje redoslijed kojim će se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima će se izvršiti, ako oni nisu propisani zakonom. Osim toga, službeni lice određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje, odlučuje o tome koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstvima i odlučuje o svim prijedlozima i izjavama. Službeno lice koji vodi postupak odlučuje da li će raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cio predmet. U slučaju nepoštovanja pravila o pružanju mogućnosti stranke da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su za nju od interesa, predviđena je i mogućnost upotrebe žalbe i ponavljanja postupka.
4. Prethodno pitanje u upravnom postupku
Član 132
Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rešenja ne može rešiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu celinu za čije je rešavanje nadležan sud ili neki drugi organ, (prethodno pitanje), on može pod uslovima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne reši. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
Ako je organ koji vodi postupak sam rešio prethodno pitanje, rešenje takvog pitanja ima pravno dejstvo samo u upravnoj stvari u kojoj je to pitanje rešeno.
U pitanju postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti učinioca organ je vezan pravosnažnom presudom suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Prethodno, tzv. prejudiciono, pitanje u upravnom postupku je samostalna pravna cjelina od koje zavisi rješenje glavne stvari, na primjer, lice želi da zasnuje radni odnos u nekom državnom organu, kao prethodno, može se pojaviti pitanje da li lice koje se prima u radni odnos ima državljanstvo, s obzirom na to da državljanstvo predstavlja jedno od zakonskih uslova za prijem u službu. Postoje dva osnovna sistema rješavanja prethodnog pitanja u upravnom postupku. Prema jednom sistemu, austrijskom, kada organ u toku upravnog postupka naiđe na prethodno pitanje, on ima slobodu da odluči da li će to prethodno pitanje sam riješiti ili će ga dostaviti nadležnom organu da ga taj organ riješi. Prema drugom sistemu, francuskom, organ koji naiđe na prethodno pitanje nema slobodu izbora, već mora prekinuti postupak i obavezno uputiti prethodno pitanje nadležnom organu na rješavanje, pa tek na osnovu odluke nadležnog organa o prethodnom pitanju nastaviti sa prekinutim postupkom. Zakon o opštem upravnom postupku usvaja kombinovani sistem, prema kojem je organu koji vodi upravni postupak načelno dozvoljeno da odluči da li će prethodno pitanje sam riješiti ili će ga dostaviti nadležnom organu, izuzev u slučajevima, koji su izričito predviđeni ovim zakonom, da za to nije ovlašćen. Prethodno pitanje može da se javi samo u prvostepenom postupku.
Član 133
Organ mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog dela, na postojanje braka, na utvrđivanje očinstva i materinstva ili kad je to zakonom određeno.
Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično delo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak raspraviće i to pitanje.
Član 134
Ako se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak, organ koji vodi ovaj postupak može sam rešiti prethodno pitanje kao sastavni deo te upravne stvari.
Član 135
Ako organ koji vodi postupak ne uzme prethodno pitanje u raspravljanje u smislu člana 134. a postupak za rešavanje prethodnog pitanja koji se može voditi samo po službenoj dužnosti još nije pokrenut, tražiće da nadležni organ pokrene postupak o tom pitanju.
U upravnoj stvari u kojoj se postupak za rešavanje prethodnog pitanja pokreće povodom zahteva stranke, organ može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da u cilju rešavanja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kojem je dužna da to učini, i da o podnesenom traženju podnese dokaz. Pri tom će organ koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posledice propuštanja. Rok za traženje pokretanja postupka za rešavanje prethodnog pitanja počinje teći od dana kad zaključak postane konačan.
Ako stranka iz stava 2. ovog člana ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka po prethodnom pitanju, smatraće se da je odustala od zahteva, a organ koji vodi upravni postupak obustaviće postupak. Ako to nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti postupak i sam raspraviti prethodno pitanje.
Protiv zaključka iz stava 2. ovog člana dopuštena je posebna žalba.
Član 136
Postupak prekinut zbog rešavanja prethodnog pitanja pred nadležnim organom nastaviće se kad se konačno odluči o tom pitanju.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
5. Usmena rasprava u upravnom postupku
Član 137
Službeno lice određuje, po svojoj inicijativi ili po predlogu stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razrešenje stvari, a mora je odrediti:
1) u upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima ili
2) kad se treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svedoka ili veštaka.
Usmena rasprava je osnovna procesna radnja ispitnog postupka u okviru koje se usmeno i neposredno, na tzv. ročištu kod organa koji vodi postupak i u prisustvu svih učesnika u postupku, stranaka, svjedoka, vještaka u drugih, razjašnjavaju sporne činjenice i okolnosti od značaja za rješavanje upravne stvari. Usmenu raspravu zakazuje i vodi ovlašćeno službeno lice. U upravnom postupku usmena rasprava ima dva modaliteta: a) obavezna usmena rasprava i b) fakultativna usmena rasprava. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske sadrži brojna i detaljna pravila u vezi sa održavanjem usmene rasprave. Organ je dužan da preduzme sve da se usmena rasprava ne odugovlači i ne odlaže i, po mogućnosti da se okonča na prvom ročištu.
Član 138
Usmena rasprava je javna.
Službeno lice može isključiti javnost za celu usmenu raspravu ili samo za jedan deo po službenoj dužnosti ili na zahtev stranke, odnosno zainteresovanog lica:
1) ako to zahtevaju razlozi morala ili javne bezbednosti;
2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave;
3) ako treba da se raspravlja o odnosima u porodici;
4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umetničku tajnu.
O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen.
Član 139
Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zastupnike, punomoćnike, predstavnike i stručne pomagače.
Službeno lice može dopustiti da usmenoj raspravi sa koje je javnost isključena prisustvuju pojedina službena lica i naučni radnici ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno naučni rad. Službeno lice će upozoriti ta lica da su dužna da čuvaju kao tajnu ono što na raspravi saznaju.
Član 140
Organ je dužan da preduzme sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odlaganja.
Licima koja se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da dođu na vreme i bez vanrednih troškova. Pozvanim licima ostaviće se, najmanje osam dana od dana dostavljanja poziva do dana rasprave.
Član 141
Kad je za raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno upoznavanje sa planovima, spisima ili drugim predmetima, iste treba staviti na uvid pozvanim licima istovremeno sa određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu označiti vreme i mesto kad i gde se oni mogu razgledati.
Član 142
Organ je dužan da javno objavi određivanje usmene rasprave kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vreme dostaviti, kad postoji verovatnoća da ima zainteresovanih lica koja se još nisu pojavila kao stranke, ili kad to nalažu drugi razlozi.
Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na raspravu dođe svako ko smatra da se upravna stvar tiče njegovih pravnih interesa. Ta se objava saopštava na način propisan u članu 63. ovog zakona.
Član 143
Usmena rasprava održaće se, po pravilu, u sedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mestu izvan sedišta organa, usmena rasprava se može održati na mestu uviđaja. Organ može odrediti za usmenu raspravu i drugo mesto kad je to potrebno radi smanjenja troškova i zbog potpunijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja upravne stvari.
Član 144
Službeno lice je dužno da na početku usmene rasprave utvrdi koja su od pozvanih lica prisutna, a u pogledu odsutnih da proveri da li su im pozivi uredno dostavljeni.
Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv uredno dostavljen, službeno lice odložiće raspravu, osim ako je usmena rasprava na vreme javno objavljena.
Ako na raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtevu postupak pokrenut, iako je uredno pozvana, a iz celokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je odustala od zahteva, organ će obustaviti postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Ako se ne može pretpostaviti da je stranka odustala od zahteva ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službeno lice će, prema okolnostima slučaja, sprovesti raspravu bez tog lica, ili će je odložiti.
Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane iako je uredno pozvana, službeno lice može sprovesti raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odložiti usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rešenja upravne stvari.
Član 145
Ako prisutna stranka i pored upozorenja na posledice, ne stavi u toku rasprave primedbu na radnje koje se na raspravi preduzimaju, smatraće se da nema primedbi. Ako ta stranka kasnije stavi primedbu na radnje preduzete na raspravi, organ će ceniti i tu primedbu, ako ona može imati uticaja na rešavanje stvari, i ako nije data posle rasprave s ciljem odugovlačenja postupka.
Ako stranka koja je pozvana javnim saopštenjem nije došla na raspravu, a primedbe na radnje preduzete na raspravi stavi posle rasprave, ove će se primedbe uzeti u obzir pod uslovima iz stava 1. ovog člana.
Član 146
Na usmenoj raspravi treba se raspraviti i utvrditi ono što je predmet ispitnog postupka.
Ako se predmet ne može raspraviti na jednoj raspravi, službeno lice će prekinuti raspravu i zakazati što pre njen nastavak. Za taj nastavak službeno lice će preduzeti sve mere koje su propisane za određivanje rasprave, a prisutnim licima može usmeno saopštiti te mere, kao i vreme i mesto nastavka rasprave. Prilikom nastavka rasprave službeno lice izneće u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.
Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo određivati rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o tim dokazima izjasni.
B. Dokazivanje u upravnom postupku
1. Opšte odredbe o dokazivanju u upravnom postupku
Član 147
Činjenice na podlozi kojih se donosi rešenje (odlučne činjenice) utvrđuju se dokazima.
Kao dokazno sredstvo upotrebiće se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, iskazi svedoka, izjave stranke, nalazi i mišljenje veštaka, uviđaji i dr.
Član 148
O tome da li neku činjenicu treba utvrđivati ili ne, odlučuje službeno lice, prema tome da li ta činjenica može imati uticaja na rešavanje upravne stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u pogledu činjenica sporno ili šta treba dokazivati.
Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Ne treba dokazivati ni činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivanje nepostojanja tih činjenica, ako zakonom nije drukčije određeno.
U toku upravnog postupka, cilj je ispitnog postupka da se utvrde sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za postupanje u upravnoj stvaro u odlučivanju. Dokazni postupak je sastavni dio ispitnog postupka u pogledu toga da se u okviru dokaznog postupka u pogledu toga da se u okviru dokaznog postupka izvode procesne radnje dokazivanja.
Dokaz, probatio, jeste relevantna činjenica kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje sporne činjenice koja je predmet dokazivanja, na primjer boravak nekog lica u inostranstvu. S druge strane, dokazno sredstvo, media probandi, jeste tzv. medijum kao sredstvo na osnovu kojeg se utvrđuju činjenice da je lice boravilo u inostranstvu, na primjer pečati sa datumima u pasošu kao javnoj rapravi. Međutim, u svakodnevnoj praksi, dokaz i dokazno sredstvo se često sadržinski i pojmovno izjednačavaju.
U upravnom postupku svaka činjenica može se utvrđivati bilo kojim dokaznim sredstvom. Dokazi se ne mogu stepenovati po vrstama dokaznih sredstava, u smislu da neki dokazi imaju jaču, a drugi slabiju dokaznu snagu, na primjer javna rasprava u odnosu na svjedočenje, jer svako dokazno sredstvo po zakonu ima istu dokaznu snagu. Međutim, ovlašćeno službeno lice može nekom konkretnom dokazu pridati veći ili manji značaj. Zakon o opštem upravnom postupku navodi sljedeće dokaze, odnosno dokazna sredstva: a) isprave odnosno javne isprave, b) svjedočenje odnosno iskazi svjedoka, c) nalaz i mišljenje vještaka, d) izjave stranke i e) uviđaj.
Član 149
Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo, povezano s nesrazmernim troškovima ili velikim gubitkom vremena, dokazivanje se može izvoditi pred zamoljenim organom.
Član 150
Kad je propisom predviđeno da se stvar može rešiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene verovatnim), izvođenje dokaza u tom cilju nije vezano za odredbe ovog zakona o izvođenju dokaza.
Član 151
Ako organu koji rešava u upravnoj stvari nije poznato pravo koje važi u stranoj državi, može se o tome obavestiti kod republičkog organa uprave.
Organ koji rešava u upravnoj stvari može od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu koju je izdao nadležni inostrani organ kojom se potvrđuje koje pravo važi u toj državi. Dopušteno je suprotno dokazivanje od onog što je sadržano u toj ispravi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije predviđeno.
2. Isprave kao dokazi u upravnom postupku
Član 152
Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ, odnosno privredno društvo, ustanova ili organizacija na osnovu javnog ovlašćenja (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje. Ta isprava može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka.
U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te kopije izjednačva se sa ispravom iz stava 1. ovog člana ako je tu mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije, izdao organ, privredno društvo, ustanova ili organizacija u vršenju javnih ovlašćenja.
Dopušteno je dokazivati da su u ispravi iz stava 1. ovog člana, činjenice neistinito potvrđene ili da su te isprave neispravno sastavljene.
Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija te kopije nije verna originalu.
Član 153
Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, izbrisano, ili umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi spoljni nedostaci, službeno lice će oceniti prema svim okolnostima da li je time i u kojoj meri umanjena dokazna vrednost isprave, ili je isprava izgubila dokaznu vrednost za rešavanje u upravnoj stvari.
Član 155
Službeno lice može naložiti stranci da podnese ispravu na koju se poziva, ako raspolaže istom ili je može pribaviti.
Ako se isprava nalazi kod suprotne stranke, a ona neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službeno lice će pozvati tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke o njoj mogle izjasniti.
Ako stranka kojoj je naloženo da podnese, odnosno pokaže ispravu ne postupi po pozivu, organ će ceniti, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rešavanje upravne stvari. U takvom slučaju organ može toj stranci izreći novčanu kaznu za povredu procesne discipline u iznosu do 100 KM, a tu kaznu može ponovo izreći u istom iznosu, odnosno sve dok stranka ne pristane da podnese, odnosno pokaže ispravu. Protiv zaključka kojim je izrečena novčana kazna stranka može izjaviti posebnu žalbu, koja ne zadržava izvršenje tog zaključka.
Član 156
Ako se isprava koju treba upotrebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa, privrednog društva, ustanove ili organizacije koja ima javno ovlašćenje za rešavanje u upravnim stvarima, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspela da je pribavi, organ će pribaviti istu po službenoj dužnosti.
Član 157
Ako se isprava nalazi kod trećeg lica, koje neće da je pokaže, organ će doneti zaključak kojim će naložiti tom licu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.
Treće lice može uskratiti pokazivanje isprave iz razloga iz kojih svedok može uskratiti svedočenje.
Protiv trećeg lica koje bez opravdanog razloga odbije da pokaže ispravu postupiće se kao protiv svedoka koji odbija da svedoči.
Protiv zaključka kojim se naređuje pokazivanje isprave, kao i protiv zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treće lice ima pravo žalbe, koja odlaže izvršenje zaključka.
Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod trećeg lica dužna je naknaditi troškove koje je to lice imalo u vezi sa pokazivanjem isprave.
Član 158
Isprave koje su izdali inostrani organi, a koje u državi u kojoj su izdate važe kao javne isprave, imaju, pod uslovima uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno overene.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
3. Uvjerenja i druge isprave kao dokazi u upravnom postupku
Član 159
Organi izdaju uverenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.
Uverenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati saglasno podacima iz službene evidencije. Takva uverenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.
Uverenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtev, po pravilu istog dana kad je stranka zatražila izdavanje uverenja, odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od osam dana, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije određeno.
Ako organ odbije zahtev za izdavanje uverenja, odnosno druge isprave dužan je da o tome donese posebno rešenje. Ako u roku od osam dana od dana podnošenja zahteva ne izda uverenje, odnosno drugu ispravu, niti donese rešenje o odbijanju zahteva, stranka može izjaviti žalbu kao da je zahtev odbijen.
Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uverenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtevati izmenu ili izdavanje novog uverenja, odnosno nove isprave.
Ako u roku od osam dana od dana podnošenja zahteva za izmenu ili izdavanje novog uverenja, odnosno nove isprave, organ ne postupi po zahtevu stranke, stranka može izjaviti žalbu kao da je njen zahtev odbijen.
Član 160
Organi izdaju uverenja, odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju ako je to određeno zakonom ili drugim propisom. U tom slučaju činjenice se utvrđuju u postupku propisanim ovim zakonom.
Uverenje, odnosno druga isprava izdata na način predviđen stavom 1. ovog člana ne obavezuje organ kojem je podnesena kao dokaz i koji treba da rešava o upravnoj stvari. Taj organ može ponovo utvrđivati činjenice navedene u uverenju, odnosno drugoj ispravi.
Uverenje, odnosno druga isprava se stranci izdaje u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva, a ako se tako ne postupi, smatraće se da je zahtev stranke odbijen.
Svjedoci u upravnom postupku
Član 161
Svedok može biti svako lice koje je sposobno da opazi činjenicu o kojoj treba da svedoči i koje je u stanju da to svoje opažanje saopšti.
Lice koje u postupku učestvuje u svojstvu službenog lica ne može biti svedok.
Svjedok je lice koje je u stanju da neku činjenicu ili okolnost čulno opazi, na primjer da čuje, vidi, miriše, i da je kasnije saopšti, reprodukuje. Međutim, pravno lice ne može biti svjedok jer je tzv. vještačka, pravna, ličnost. Dokazno sredstvo u upravnom postupku jeste svjedočenje, tj. iskaz svjedoka, testimonium, dok je svjedok lice koje taj iskaz daje. Svako fizičko lice može biti svjedok, što znači da se ne traže posebni uslovi za svjedočenje, na primjer punoljtstvo, državljanstvo i sl. Međutim, lice koje u postupku učestvuje u svojstvu službenog lica ne može biti svjedok u tom postupku po osnovu tzv. inkompatibilnosti.
Član 162
Svako lice koje se kao svedok poziva dužno je da se odazove pozivu, a i da svedoči ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Postoji opšta, pravna, dužnost svjedočenja, što znači da svjedok može biti prinudno doveden da svjedoči i novčano kažnjen ako odbije da svjedoči. Svako lice koje se poziva kao svjedok dužno je da se odazove pozivu, i da svjedoči ako zakonom nije drugačije određeno. Međutim, lice koje učestvuje u postupku kao ovlašćeno službeno lice ne može biti svjedok. Pod propisanim uslovima, svjedok može u određenim situacijama uskratiti svjedočenje, recimo, ako bi svjedočenjem povrijedio dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, osim ukoliko ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti. Svjedoke mogu predlagati stranke, ali ih može odrediti i organ koji vodi postupak. Službeno lice koje vodi postupak po svojoj slobodnoj ocjeni, dokazu, odlučuje da li će i kojeg će svjedoka saslušati.
Član 163
Ne može se ispitati kao svedok lice koje bi svojim iskazom povredilo dužnost čuvanja službene, profesionalne, naučne i umetničke tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.
Član 164
Svedok može uskratiti svedočenje:
1) ako bi odgovorom na pojedina pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do drugog stepena zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;
2) ako bi odgovorom na pojedina pitanja povredio obavezu, odnosno pravo da čuva poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umetničku tajnu;
3) o onome što je stranka poverila svedoku kao svom punomoćniku;
4) o onome o čemu se stranka ili drugo lice ispovedilo svedoku kao verskom ispovedniku.
Svedok se može osloboditi dužnosti svedočenja i o pojedinim drugim pitanjima kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da učini verovatnim.
Svedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svedok, zapisničar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim odnosom preduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao i o svakoj onoj radnji o kojoj je na osnovu posebnih propisa dužan podneti prijavu ili dati izjavu.
U vezi sa propisivanjem situacija u kojima svjedok može da uskrati svjedočenje, Zakon o opštem upravnom postupku Republike srpske prvenstveno naglašava situaciju kada organu nije dopušteno da sasluša svjedoka, odnosno kada je svjedok dužan da uskrati svjedočenje. Organu koji vodi postupak zabranjeno je da izvede saslušanje svjedoka, odnosno svjedok je dužan da uskrati svjedočenje ukoliko bi svjedočenjem bila povrijeđena obaveza čuvanja državne tajne, što uključuje i situaciju u kojoj svjedok ima obavezu čuvanja državne tajne pristaje i želi da svjedoči. Međutim, lice koje ima obavezu čuvanja državne tajne može svjedočiti ukoliko ga nadležni organ oslobodi te obaveze.
Član 165
Svedoci se saslušavaju pojedinačno bez prisustva svedoka koji će se kasnije saslušati.
Saslušani svedok ne sme se udaljiti bez dozvole službenog lica.
Službeno lice može već saslušanog svedoka ponovo saslušati a svedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.
Lice koje zbog bolesti ili telesne nesposobnosti ne može doći po pozivu ispitaće se u svom stanu.
Član 166
Svedok će se prethodno upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne sme ništa prećutati i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posledice davanja lažnog iskaza.
Od svedoka će se zatim uzeti opšti lični podaci sledećim redom: ime i prezime, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište, mesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je potrebno svedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove verodostojnosti kao svedoka u predmetu o kom se radi, a naročito o njegovim odnosima prema strankama.
Službeno lice će poučiti svedoka na koja pitanja može uskratiti svedočenje.
Posle toga svedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozvaće se da iznese sve šta mu je o tome poznato.
Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi trebalo odgovriti.
Svedok će se uvek upitati od kuda mu je poznato ono što svedoči.
Član 167
Ako svedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitaće se preko prevodioca.
Ako je svedok gluv, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nem pozvaće se da pismeno odgovara. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na ovaj način, pozvaće se kao tumač lice koje se sa svedokom može sporazumeti.
Član 168
Pošto sasluša svedoka, službeno lice može odlučiti da svedok položi zakletvu na svoj iskaz. Neće se zaklinjati svedok koji je maloletan ili koji ne može dovoljno da shvati značaj zakletve.
Zakletva se polaže usmeno izgovaranjem ovih reči: "Zaklinjem se da sam o svemu o čemu sam ovde pitan govorio istinu i da ništa što o ovoj stvari znam nisam prećutao".
Nemi svedoci koji znaju čitati i pisati zaklinju se na taj način što potpisuje tekst zakletve, a gluvi svedoci će pročitati tekst zakletve. Ako nemi ili gluvi svedoci ne znaju čitati ni pisati zakleće se preko tumača.
Član 169
Ako svedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mesta gde treba da bude saslušan, organ može i narediti da se prinudno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga kazniti novčano do 50 KM.
Ako svedok dođe, a bez opravdanog razloga odbije da svedoči i ako je upozoren na posledice odbijanja, može biti kažnjen novčano do 50 KM, a ako i posle toga odbije da svedoči, može se ponovo kazniti do 50 KM. Zaključak o izricanju novčane kazne donosi službeno lice u saglasnosti sa službenim licem ovlašćenim za rešavanje u upravnoj stvari, a kod zamoljenog organau saglasnosti sa rukovodiocem, odnosno starešinom tog organa, odnosno sa službenim licem ovlašćenim za rešavanje u sličnim upravnim stvarima.
Ako svedok naknadno opravda svoj izostanak, službeno lice poništiće zaključak o kazni ili troškovima. Ako svedok naknadno pristane da svedoči, službeno lice može poništiti zaključak o kazni.
Službeno lice može odlučiti da svedok naknadi troškove koje je prouzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svedoči.
Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donesenog na osnovu ovog člana, dopuštena je posebna žalba.
4. Izjava stranke u upravnom postupku
Član 170
Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaza, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokaz uzeti usmeno data izjava stranke. Izjava stranke se može uzeti kao dokaz u upravnim stvarima malog značaja ako bi određenu činjenicu trebalo utvrđivati saslušanjem svedoka koji živi u mestu udaljenom od sedišta organa, ili ako bi usled pribavljanja drugih dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke.
Zakonom se može propisati da se i u slučajevima, osim onih iz stava 1. ovog člana, određene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke.
Verodostojnost izjave ove stranke ceni se po načelu propisanom u članu 9. ovog zakona.
Pre uzimanja izjave stranke službeno lice dužno je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Zajednička advokatska kancelarija Topić
Advokati Ružica Topić i Srđan Štrkić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
5. Vještaci u upravnom postupku
Član 171
Kad je za utvrđivanje ili ocenu neke činjenice važne za rešavanje upravne stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službeno lice, izvešće se dokaz veštačenjem.
Član 172
Ako bi dokazivanje veštačenjem bilo nesrazmerno skupo prema značaju ili vrednosti predmeta, upravna stvar će se rešiti na osnovu drugih dokaznih sredstava.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, veštačenje će se izvršiti ako stranka to zahteva i pristane da snosi troškove.
Član 173
Radi izvođenja dokaza veštačenjem, službeno lice određuje, po službenoj dužnosti ili na predlog stranke, jednog veštaka, a kad oceni da će veštačenje biti složeno može odrediti dva i više veštaka.
Za veštaka će se odrediti lice koje je stručno, i koje ima posebno ovlašćenje za davanje nalaza, ocene i mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke, u skladu sa Zakonom o vještacima Republike Srpske.
Stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.
Za veštaka se ne može odrediti lice koje ne može biti svedok.
Član 174
Veštak se može osloboditi dužnosti veštačenja iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost veštačenjima, drugim poslovima i slično.
Oslobođenje od dužnosti veštačenja može tražiti i rukovodilac, odnosno starešina, direktor privrednog društva ili rukovodilac drugog pravnog lica, preduzetnik ili drugo fizičko lice, gde je veštak zaposlen.
Član 175
Veštak može uskratiti veštačenje iz istih razloga iz kojih svedok može uskratiti svedočenje.
Veštak može biti oslobođen dužnosti veštačenja i kad je na osnovu posebnih propisa oslobođen te dužnosti.
Član 176
U pogledu izuzeća veštaka shodno se primenjuju odredbe o izuzeću službenih lica.
Stranka može tražiti izuzeće veštaka ukoliko učini verovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje.
O izuzeću veštaka odlučuje službeno lice zaključkom.
Član 177
Pre početka veštačenja veštaka treba upozoriti da je dužan da predmet veštačenja brižljivo razmotri i u svom nalazu tačno navede što je zapazio i našao, kao i da svoje obrazloženo mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima struke.
Službeno lice pokazaće veštaku predmete koje veštak treba da razmotri.
Kad veštak izloži svoj nalaz i mišljenje, službeno lice i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja.
U pogledu saslušanja veštaka shodno će se primenjivati odredbe člana 166. ovog zakona.
Veštak ne polaže zakletvu.
Član 178
Veštaku se može naložiti da izvrši veštačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju se može tražiti da veštak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje.
Ako je postavljeno više veštaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje.
Član 179
Ako nalaz i mišljenje veštaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenje veštaka bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, ili se pojavi osnovna sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem veštaka, ponoviće se veštačenje sa istim ili drugim veštacima, a može se zatražiti i mišljenje od koje naučne ili stručne ustanove.
Mišljenje od naučne ili stručne ustanove se može tražiti i onda kad se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg nalaza i mišljenja.
Član 180
Ako veštak koji je uredno pozvan ne dođe a izostanak ne opravda, ili dođe a odbije da veštači, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje može se kazniti novčano do 100 KM. Ako zbog neopravdanog izostanka veštaka, njegovog odbijanja da veštači, ili propuštanja da podnese pismeni nalaz i mišljenje, nastanu troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi veštak.
Zaključak o novčanoj kazni ili o plaćanju troškova donosi službeno lice u saglasnosti sa službenim licem ovlašćenim za rešavanje u upravnoj stvari, a kod zamoljenog organa u saglasnosti sa rukovodiocem, odnosno starešinom tog organa, odnosno sa službenim licem ovlašćenim za rešavanjem u sličnim upravnim stvarima.
Ako veštak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno opravda što svoj pismeni nalaz i mišljenje nije podneo na vreme, službeno lice će poništiti zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako veštak naknadno pristane da veštači, službeno lice može poništiti zaključak o novčanoj kazni.
Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donesenog na osnovu stava 1. ili 2. ovog člana dopuštena je posebna žalba.
6. Tumači i prevodioci u upravnom postupku
Član 181
Tumač je lice koje se određuje radi sporazumevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili nem a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem.
Ako u postupku učestvuje lice koje ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak tom licu se određuje prevodilac.
Na tumače i prevodioce će se shodno primenjivati odredbe ovog zakona koje se odnose na veštake
7. Uviđaj u upravnom postupku
Član 182
Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje činjenica ili okolnosti potrebno neposredno opažanje službenog lica.
Član 183
Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Službeno lice će odrediti koja će lica pored stranaka prisustvovati uviđaju.
Uviđaj se može izvršiti i uz učešće veštaka.
Član 184
Uviđaj stvari koja se bez teškoće može doneti na mesto gde se postupak vodi izvršiće se na tom mestu, a inače na mestu gde se stvar nalazi.
Član 185
Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili u kojima, odnosno na kojima se nalaze stvari za uviđaj, ili preko kojih je potrebno preći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši.
Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se uviđaj izvrši, shodno će se primeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svedočenja.
Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj izvrši, mogu se primeniti iste mere koje se primenjuju prema svedoku koji odbije da svedoči.
Šteta nanesena prilikom uviđaja spada u troškove postupka i naknadiće se vlasniku ili držaocu o čemu organ donosi zaključak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Protiv rešenja donesenog po žalbi ne može se voditi upravni spor, a nezadovoljna stranka može pokrenuti spor za naknadu štete pred nadležnim sudom.
Član 186
Službeno lice koje rukovodi uviđajem paziće da uviđaj ne bude zloupotrebljen i da ne bude povređena ničija službena, profesionalna, naučna ili umetnička tajna.
8. Obezbjeđenje dokaza u upravnom postupku
Član 187
Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi obezbeđenja dokaza, u svakom stanju postupka, pa i pre nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.
Obezbeđenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po predlogu stranke, odnosno lica koje ima pravni interes.
Član 188
Za obezbeđenje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.
Za obezbeđenje dokaza pre pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave lica koja treba saslušati.
Član 189
O obezbeđenju dokaza donosi se zaključak.
Protiv zaključka kojim se odbija predlog za obezbeđenje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida postupak.
9. Obnavljanje spisa u upravnom postupku
Član 189a.
Ako se spis ili pojedini dijelovi spisa izgube, oštete ili unište, po potrebi se pokreće postupak za obnovu spisa.
Postupak za obnovu spisa sprovodi organ koji je nadležan za rješavanje u toj upravnoj stvari.
Postupak za obnovu spisa pokreće se na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. Rješenje o obnovi spisa donosi rukovodilac, odnosno starješina organa ili lice koje on za to ovlasti.
Pri obnovi spisa obnoviće se samo oni dijelovi spisa koji su važni s obzirom na razloge zbog kojih je odobren postupak za obnovu. Spisi se obnavljaju na osnovu prepisa nestalih, oštećenih ili uništenih podnesaka kojima raspolažu stranke ili organ i podataka iz glavnih i pomoćnih evidencija, a u skladu sa pravilima dokazivanja.
Troškove obnavljanja spisa snosi organ.