Parnični postupak - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Parnica predstavlja jedan postupak, a to znači niz ljudskih radnji povezanih istim ciljem u jedinstvenu cjelinu. Parnične radnje preduzimaju tri subjekta - tužilac, tuženi i sud. Tužilac je lice koje postavlja zahtjev da mu sud pruži zaštitu, a tuženi lice prema kome se ta zaštita traži. Sud je treći parnični subjekat, nezainteresovan u predmetu spora, koji ispituje da li je pravnozaštitno traženje osnovano i prema ishodu tog ispitivanja, svojom odlukom, presudom utvrđuje da zaštiti ima mjesta, ili da je tužiočevo traženje neosnovano. Presudom kojom pravnozaštitno traženje usvaja, sud izriče tuženom zapovijest da u određenom roku uskladi svoje ponašanje sa tužiočevim pravom.
Zakon o parničnom postupku
("Sl. glasnik RS", br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 - odluka US, 45/2009 - odluka US, 49/2009, 61/2013, 109/2021 - odluka US i 27/2024)
Dio prvi
Osnovne odredbe
Glava I
OSNOVNI PRINCIPI
Predmet i primjena Zakona o parničnom postupku Republike Srpske
Član 1
Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
Stručno objašnjenje
Član 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske definiše osnovni predmet i domet primjene ovog zakona, tj. utvrđuje pravila postupka koja se primjenjuju u građanskopravnim sporovima.
Zakon propisuje da na osnovu njegovih odredaba postupaju i odlučuju osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud Republike Srpske, osim u slučajevima kada posebnim zakonom nije određeno drugačije.
Drugim riječima, ovaj član postavlja temeljni okvir primjene parničnog postupka – to je opšti procesni zakon koji uređuje kako se pred sudovima vodi spor u kojem se odlučuje o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica u građanskopravnim, porodičnim, radnim, privrednim i sličnim stvarima.
Praktičan značaj
Ovaj član ima ključnu ulogu jer utvrđuje granice primjene Zakona o parničnom postupku:
On se primjenjuje uvijek kada se pred sudovima raspravlja o građanskopravnim odnosima, osim ako drugi zakon (npr. Zakon o upravnom sporu, Zakon o izvršnom postupku, Zakon o vanparničnom postupku) ne predvidi posebna pravila.
Na taj način se obezbjeđuje jedinstvena primjena procesnih pravila u cijeloj Republici Srpskoj.
Takođe, ovaj član definiše nadležnost sudova – jasno pokazuje koji sudovi sprovode parnični postupak u zavisnosti od vrste spora (npr. privredni sudovi za sporove između pravnih lica).
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj primjenjuju član 1 kao osnov za tumačenje koji postupak je primjenjiv u određenom slučaju.
Vrhovni sud Republike Srpske je u više odluka naveo da se “Zakon o parničnom postupku primjenjuje u svim građanskim stvarima, osim ako posebnim zakonom nije propisan drugačiji postupak” – što znači da se u slučaju dileme o procesnom režimu primjenjuje parnični postupak kao opšti zakon.
📌 Primjer iz prakse
Privredno društvo je pokrenulo spor protiv fizičkog lica radi naplate duga iz ugovora o kupoprodaji. Protivna strana je tvrdila da je trebalo primijeniti Zakon o izvršnom postupku jer se radi o naplati potraživanja.
👉 Zaključak: Sud je utvrdio da se radi o građanskopravnom sporu između dvije strane o postojanju i visini duga, pa je pravilno primijenio Zakon o parničnom postupku, a ne izvršni zakon.
Granice odlučivanja suda i primjena materijalnog prava u parnici
Član 2
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Stručno obrazloženje
Prije svega potrebno je istaći da parnicu obično prati spor. Pod ovim treba razumjeti situaciju u kojoj jedna strana tvrdi da joj pripada subjektivno pravo prema drugoj, a ova poriče postojanje tog prava ili iz nekog razloga osporava svoju dužnost odgovarajućeg ponašanja. Najčešće, spor se javlja povodom povrede prava koju jedan učesnik materijalnogpravnog odnosa pripisuje drugome, ali tako ne mora uvijek biti. Sporna situacija može nastati i prije nego što je došlo vrijeme za ispunjenje dužnosti. Spor je dakle neslaganje dva lica o subjektivnom pravu koje jedno od njih ističe prema drugom. Takva materijalnopravna situacija dobija svoje rješenje obično presudom.
Stručno objašnjenje
Član 2 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske sadrži tri osnovna procesna načela: načelo dispozitivnosti, načelo sudske dužnosti odlučivanja i načelo primjene prava po službenoj dužnosti.
🔹 Načelo dispozitivnosti – sud odlučuje u granicama zahtjeva koje su postavile stranke. To znači da sud ne može stranci dosuditi više od onoga što je tražila, niti odlučivati o nečemu što nije predmet tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, predmet spora određuju stranke, a sud se u svom odlučivanju mora kretati unutar tih granica.
🔹 Dužnost odlučivanja – sud ne smije odbiti da odluči o zahtjevu za koji je nadležan. Time se sprečava tzv. denegatio iustitiae (uskraćivanje pravde). Ako je sud nadležan, on mora riješiti spor, čak i ako zakon nije jasan ili postoji pravna praznina. U takvom slučaju sud je dužan da sam pronađe pravilo na osnovu opštih načela pravnog poretka.
🔹 Načelo primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti – sud nije vezan za pravno tumačenje stranaka. Iako stranke iznose svoje tvrdnje i pravne argumente, sud samostalno procjenjuje koji propisi se primjenjuju na konkretan slučaj. Sud, dakle, primjenjuje pravo ex officio, ali je vezan činjeničnim stanjem koje su stranke utvrdile u toku postupka.
Praktičan značaj
Ovaj član određuje granice sudskog djelovanja i ravnotežu između aktivne uloge suda i dispozitivne uloge stranaka:
Sud mora poštovati dispoziciju stranaka, ali ne smije ignorisati pravo.
Stranke određuju šta je predmet spora, ali sud odlučuje kako će pravo biti primijenjeno.
Sud je dužan donijeti presudu i u slučajevima kada zakon nije potpun, koristeći analogiju i opšta pravna načela.
Na taj način član 2 obezbjeđuje pravnu sigurnost i efikasnost parničnog postupka, sprječavajući da stranke budu uskraćene za odluku, ali i da sud prekorači svoje ovlašćenje.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa u Republici Srpskoj dosljedno potvrđuje da se sud ne može upuštati u odlučivanje o zahtjevima koji nisu postavljeni niti dodjeljivati više od traženog (ultra petita).
Vrhovni sud Republike Srpske je u jednoj odluci naglasio da „sud ima dužnost da po službenoj dužnosti primijeni materijalno pravo čak i kada stranka pogrešno označi pravni osnov“, jer sud nije vezan pravnim shvatanjem stranaka, već samo njihovim činjeničnim navodima.
Takođe, sud ne može odbiti odlučivanje s obrazloženjem da „nema pravnog osnova“, jer bi to značilo odbijanje pravde, što je suprotno ovom članu.
📌 Primjer iz prakse
Tužilac je tužbom zahtijevao da sud naloži isplatu novčanog iznosa po osnovu „ugovora o zajmu“. U toku postupka se dokazalo da ugovor formalno nije zaključen, ali da je postojao usmeni dogovor i stvarna isplata novca.
👉 Zaključak:
Sud nije odbacio tužbu, već je primijenio pravila o sticanju bez osnova (član 210. ZOO) i obavezao tuženog da vrati novac.
Na taj način, sud je odlučio u granicama zahtjeva, ali je sam primijenio ispravan pravni osnov – što je u potpunosti u skladu s članom 2 Zakona o parničnom postupku.
Prava i ograničenja stranaka u parničnom postupku
Član 3
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.
Stručno objašnjenje
Član 3 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske uređuje jedno od temeljnih procesnih načela – načelo raspolaganja stranaka (dispozitivno načelo).
Prema ovoj odredbi, stranke u toku postupka slobodno raspolažu svojim zahtjevima – mogu ih postaviti, izmijeniti, djelimično povući, u cijelosti povući, priznati ili o njima zaključiti sudsko poravnanje.
Drugim riječima, parnični postupak se vodi po volji stranaka, jer one određuju predmet spora i njegov obim, dok sud ima ulogu da u okviru tih granica obezbijedi zakonito odlučivanje i zaštitu prava.
Međutim, sloboda raspolaganja nije apsolutna. Sud ima dužnost da zaštiti javni interes i zato neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim (imperativnim) propisima.
Takva raspolaganja su ništava – na primjer, stranke ne mogu zaključenjem poravnanja ili povlačenjem tužbe zaobići pravila koja štite maloljetnike, javni poredak ili moral društva.
Praktičan značaj
Ova odredba ima višestruki značaj u parničnom postupku:
Stranke imaju punu kontrolu nad tokom postupka – mogu ga započeti, obustaviti ili okončati sporazumno.
Sud poštuje njihovu volju, ali kontroliše zakonitost njihovih raspolaganja.
U praksi, ovo znači da sud neće dozvoliti:
-
poravnanje suprotno prinudnim propisima (npr. odricanje od zakonom propisane alimentacije),
-
priznanje tužbenog zahtjeva kojim bi se prekršila javna pravila (npr. priznanje nepostojećeg ugovora radi izbjegavanja poreza),
-
povlačenje tužbe koje bi dovelo do povrede tuđih prava (npr. prava djeteta ili trećih lica).
Na ovaj način, član 3 uspostavlja ravnotežu između volje stranaka i zaštite pravnog poretka.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa u Republici Srpskoj potvrđuje da sud ima obavezu da po službenoj dužnosti ispita zakonitost raspolaganja stranaka.
Vrhovni sud RS je zauzeo stav da „sudsko poravnanje ne može biti potvrđeno ako bi njegova sadržina bila protivna prinudnim propisima ili moralu društva“, bez obzira što su se stranke sporazumjele.
Sud je također dužan odbiti raspolaganja kojima se pokušava prikrivati nezakonit pravni posao, jer bi u suprotnom učestvovao u povredi zakona.
📌 Primjer iz prakse
Tužilac i tuženi zaključili su sudsko poravnanje kojim se majka odrekla prava na izdržavanje za maloljetno dijete. Sud je odbio da potvrdi poravnanje.
👉 Zaključak: Sud je ispravno ocijenio da se radi o raspolaganju suprotnom prinudnim propisima, jer pravo djeteta na izdržavanje ne može biti predmet odricanja voljom roditelja.
Usmeni, neposredni i javni karakter raspravljanja u parničnom postupku
Član 4
Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.
Stručno objašnjenje
Član 4 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisuje tri osnovna procesna načela koja određuju način na koji sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu — načelo usmenosti, neposrednosti i javnopravnosti rasprave.
🔹 Usmenost znači da se glavna rasprava u parnici vodi usmeno, a dokazi se iznose i razmatraju putem neposrednog govora stranaka, svjedoka i vještaka. Time se obezbjeđuje da sud neposredno prati tok rasprave i na osnovu živih iskaza stvara uvjerenje o činjenicama.
🔹 Neposrednost podrazumijeva da sud koji donosi odluku mora direktno saslušati stranke i dokaze — on mora sam steći neposredni utisak o dokazima (npr. o kredibilitetu svjedoka, tonu iskaza, ponašanju stranaka). To jača objektivnost i pouzdanost sudske odluke.
🔹 Javnost znači da je raspravljanje, po pravilu, otvoreno za javnost, osim u slučajevima predviđenim zakonom (npr. porodični sporovi, zaštita maloljetnika, državne tajne). Ovo načelo garantuje transparentnost rada suda i povjerenje javnosti u pravosuđe.
Praktičan značaj
Ova načela predstavljaju temelj pravičnog suđenja i ostvarivanja prava na pravično suđenje (član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima):
Stranke imaju priliku da usmeno izlože svoj slučaj, iznesu dokaze i da se izjasne o dokazima protivne strane.
Sud mora neposredno učestvovati u izvođenju dokaza i ne smije donijeti odluku samo na osnovu pisanih podnesaka ili dokaza koji su izvedeni pred drugim sudom (osim ako zakon izričito dozvoljava).
Javnost rasprave obezbjeđuje kontrolu zakonitosti i nepristrasnosti sudskog postupanja.
Načela iz ovog člana su ključna garancija procesne pravičnosti i temelj transparentnog sudskog postupka.
⚖️ Sudska praksa
Vrhovni sud Republike Srpske u više presuda naglašava da je povreda načela neposrednosti bitna povreda odredaba parničnog postupka.
Primjera radi, ako presudu donese sudija koji nije prisustvovao izvođenju dokaza (npr. saslušanju svjedoka), to predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka, jer sudija koji odlučuje mora neposredno učestvovati u raspravi.
Takođe, sud je dužan da poštuje načelo javnosti — ukoliko je rasprava bila zatvorena bez zakonskog osnova, presuda može biti ukinuta zbog povrede prava na javno suđenje.
📌 Primjer iz prakse
U sporu radi naknade štete, prvostepeni sud je odlučio samo na osnovu pisanih izjava svjedoka, bez njihovog saslušanja na raspravi. Drugostepeni sud je presudu ukinuo.
👉 Zaključak:
Sud mora neposredno saslušati svjedoke da bi mogao pravilno ocijeniti njihove iskaze. Presuda donijeta bez usmenog i neposrednog izvođenja dokaza suprotna je članu 4 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.
Načelo kontradiktornosti - pravo svake stranke da se izjasni u postupku
Član 5
Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni.
Stručno objašnjenje
Član 5 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske utvrđuje jedno od osnovnih procesnih načela — načelo kontradiktornosti (ravnopravnosti stranaka u postupku).
Ovim se načelom obezbjeđuje da nijedna odluka ne može biti donijeta bez da su obje stranke imale mogućnost da se izjasne o svim prijedlozima, dokazima i zahtjevima koji se odnose na predmet spora.
🔹 Pravo na izjašnjenje znači da svaka stranka ima mogućnost da iznese svoje mišljenje, da se suprotstavi tvrdnjama i dokazima druge strane, te da predloži vlastite dokaze.
🔹 Sud može odlučiti bez saslušanja protivne strane samo ako to zakon izričito dozvoljava – na primjer, kod izdavanja privremenih mjera, platnih naloga ili drugih hitnih procesnih odluka.
🔹 Ovo načelo je direktno povezano sa pravom na pravično suđenje, jer se bez mogućnosti izjašnjenja stranka dovodi u neravnopravan položaj, što je zabranjeno i prema članu 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Praktičan značaj
Ovo načelo ima ogroman značaj u svakodnevnom radu sudova:
Sud je dužan da svakoj stranci dostavi podneske i dokaze koje je podnijela druga strana, kako bi se omogućilo izjašnjenje.
Ako sud donese odluku bez da je drugoj strani omogućio da se izjasni, to predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
Pravo na izjašnjenje obuhvata i mogućnost da stranka ospori dokaze, predloži nove dokaze i postavi protivtužbu ili prigovor.
Na ovaj način, član 5 obezbjeđuje jednaka procesna prava svim učesnicima i garantuje da presuda bude donijeta nakon pune rasprave, u kojoj su svi argumenti izneseni i razmotreni.
⚖️ Sudska praksa
Vrhovni sud Republike Srpske više puta je istakao da „ako sud donese odluku bez da je omogućio drugoj strani da se izjasni o navodima protivnika, radi se o apsolutno bitnoj povredi postupka koja zahtijeva ukidanje odluke“.
U praksi se posebno vodi računa da sud dostavi odgovor na tužbu, protivtužbu ili dopunu tužbe, kako bi svaka stranka imala mogućnost da reaguje.
Sud može odlučiti bez izjašnjenja samo kada je to izričito predviđeno zakonom (npr. član 47 – privremene mjere, član 464 – platni nalog i dr.).
📌 Primjer iz prakse
U sporu radi naknade štete, tužilac je nakon završene rasprave podnio novi dokaz — nalaz vještaka. Sud je presudio u njegovu korist bez da je tuženom omogućio da se izjasni o tom nalazu.
👉 Zaključak:
Drugostepeni sud je presudu ukinuo jer je povrijeđeno pravo tuženog na izjašnjenje, čime je prekršeno načelo kontradiktornosti iz člana 5 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.
Službeni jezici i pisma u parničnom postupku Republike Srpske
Član 6
U parničnom postupku službeni jezici su jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda, a službena pisma su ćirilica i latinica.
Stručno objašnjenje
Ponekad u parnici nema spora. Moguće je da dužnik ne poriče svoju obavezu, ali ne pokazuje spremnim da je ispuni, zahvaljujući na primjer da ne raspolaže potrebnim novčanim iznosom. Povjerilac koji u takvom slučaju hoće da postigne pravnu zaštitu mora se, kao i u slučaju spora obratiti sudu da bi došao do odluke na osnovu koje će postići ostvarenje svog prava. Za njega, dakle, nije od značaja da li dužnik to pravo priznaje ili osporava. Povod parnici nije spor, nego stanje stvoreno ponašanjem koje tužilac smatra protivpravnim. Spor i parnica nisu dakle istovijetni pojmovi. Prvi se tiče materijalnopravnog odnosa, dok je parnica sudski postupak u kome taj odnos dobija svoje razrješenje. Uprkos ovoj razlici riječ spor se u zakonskim tekstovima, praksi i nauci često upotrebljava za označenje parnice.
Stručno objašnjenje
Član 6 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisuje službene jezike i pisma u sudskom postupku, čime se obezbjeđuje ostvarivanje prava stranaka na razumijevanje i ravnopravan pristup sudu.
Prema ovoj odredbi, u parničnom postupku se koriste jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda, a službena pisma su ćirilica i latinica.
Ovo znači da svaka stranka, svjedok ili drugi učesnik u postupku ima pravo da koristi jezik i pismo svog naroda, odnosno onaj kojim se služi. Sud je dužan da obezbijedi prevođenje i tumačenje, ako stranka ne razumije jezik na kojem se postupak vodi.
Cilj ove odredbe je da se obezbijedi jednaka procesna prava svim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u skladu sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisama.
Praktičan značaj
U praksi, ovo pravilo znači:
Stranke i njihovi zastupnici mogu podnositi tužbe, podneske i druge akte na bilo kojem od tri službena jezika i na bilo kojem službenom pismu (ćirilica ili latinica).
Sud mora omogućiti da se zapisnici, odluke i druga akta izrađuju i dostavljaju na jeziku i pismu koje stranka koristi, ako to zatraži.
Ako učesnik u postupku ne razumije jezik, sud je dužan da mu obezbijedi usmeno prevođenje i pismeni prevod odluka.
Ova odredba je važna jer sprečava procesnu nejednakost i garantuje da svi učesnici mogu aktivno i svjesno učestvovati u postupku.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj u praksi dosljedno primjenjuju načelo službenih jezika i pisama.
U jednoj odluci Okružnog suda u Banjoj Luci (Gž. 231/15), naglašeno je da je povreda prava stranke na upotrebu svog jezika i pisma bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer može uticati na pravilnost presude.
Sudovi takođe ističu da se pismo ne može smatrati smetnjom – podnesak na latinici ili ćirilici jednako je valjan.
📌 Primjer iz prakse
U parničnom postupku u Bijeljini, tuženi je podnio prigovor da mu nije bio obezbijeđen prevod zapisnika jer se rasprava vodila na jeziku koji ne razumije. Sud je poništio dio postupka i naložio ponavljanje rasprave uz prisustvo tumača.
👉 Zaključak:
Sud je ispravno postupio jer je pravo na upotrebu jezika i pisma osnovno procesno pravo, čije kršenje predstavlja bitnu povredu postupka prema članu 6 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.
Teret iznošenja činjenica i predlaganja dokaza
Član 7
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Stručno objašnjenje
Ovaj član propisuje osnovno procesno načelo prema kojem su stranke dužne da same iznesu činjenice i predlože dokaze kojima potkrepljuju svoje tvrdnje. Sud, po pravilu, ne utvrđuje činjenice samoinicijativno, već odlučuje na osnovu onoga što stranke iznesu i dokažu.
Ipak, sud ima pravo da interveniše i po službenoj dužnosti, ako procijeni da stranke pokušavaju da raspolažu pravima koja su izvan njihove slobodne dispozicije (npr. prava iz porodičnih odnosa, radnih odnosa i sl.).
Praktičan značaj
Sudovi Republike Srpske u više presuda ističu da sud nije dužan da pribavlja dokaze umjesto stranaka, osim kada je riječ o pitanjima koja se tiču maloljetnika, nesposobnih lica ili javnog interesa.
Nedovoljno dokazani navodi stranke, čak i ako su vjerovatni, ne mogu biti osnov za odluku u njenu korist.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi Republike Srpske u više presuda ističu da sud nije dužan da pribavlja dokaze umjesto stranaka, osim kada je riječ o pitanjima koja se tiču maloljetnika, nesposobnih lica ili javnog interesa.
Nedovoljno dokazani navodi stranke, čak i ako su vjerovatni, ne mogu biti osnov za odluku u njenu korist.
📌 Primjer iz prakse
U parnici za naknadu štete, tužilac je tvrdio da je pretrpio povredu na radu, ali nije predložio medicinsko vještačenje. Sud je odbio tužbeni zahtjev, jer činjenice o šteti i uzročnoj vezi nisu bile dokazane.
✋ Zaključak: Teret dokazivanja je uvijek na stranci koja tvrdi činjenicu od koje zavisi uspjeh njenog zahtjeva.
Slobodna ocjena dokaza
Član 8
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Stručno objašnjenje
Ovim članom se uređuje jedno od temeljnih procesnih načela — načelo slobodne ocjene dokaza. Sud nije vezan formalnim pravilima o dokaznoj snazi pojedinih dokaza (kao što su npr. izjava svjedoka, vještačenje, isprava i sl.), već ima pravo da na osnovu cjelokupnog materijala u predmetu samostalno ocijeni koji dokazi imaju veću vjerodostojnost.
Sud je, međutim, dužan da svoju ocjenu zasnuje na savjesnoj i brižljivoj analizi svih dokaza, posmatranih i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti.
Praktičan značaj
Ovo načelo daje sudu široku slobodu, ali i veliku odgovornost. Sud mora obrazložiti razloge zbog kojih je određenim dokazima dao veću, a drugima manju vjeru.
Stranke time dobijaju garanciju da odluka neće biti proizvoljna, već rezultat pažljive procjene.
Slobodna ocjena dokaza posebno je važna u situacijama kada su dokazi kontradiktorni ili kada je riječ o procjeni vjerodostojnosti svjedoka.
⚖️ Sudska praksa
U praksi sudovi naglašavaju da nije dovoljno samo navesti koji dokazi su izvedeni, već sud mora u obrazloženju presude jasno pokazati kako je ocijenio svaki dokaz i na koji način su ti dokazi doveli do utvrđenja određenih činjenica.
Odsustvo takvog obrazloženja predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se time onemogućava kontrola zakonitosti odluke u žalbenom postupku.
📌 Primjer iz prakse
U sporu oko naknade štete zbog saobraćajne nezgode, jedan svjedok je tvrdio da je tužilac prešao ulicu na crveno svjetlo, dok su dva svjedoka tvrdila suprotno. Sud je procijenio da su iskazi većine svjedoka dosljedni, logični i usklađeni s drugim dokazima, te je presudio u korist tužioca.
✋ Zaključak: Sud ima diskreciono pravo da utvrdi koji je dokaz uvjerljiviji, ali mora pokazati da je odluka rezultat pažljive i logične procjene svih okolnosti
Dužnost istinitog izjašnjavanja i savjesnog korišćenja procesnih prava
Član 9
Stranke su dužne da pred sudom govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.
Stručno objašnjenje
Ovim članom se uspostavlja etički i procesni standard ponašanja stranaka u parničnom postupku. Svaka stranka je dužna da pred sudom govori istinu i da savjesno koristi prava koja joj zakon priznaje.
Cilj ove odredbe je da se spriječi zloupotreba procesnih prava, odnosno postupci kojima bi stranka svjesno odugovlačila postupak, davala netačne iskaze ili koristila pravne mogućnosti na način koji šteti drugoj strani ili samom postupku.
Praktičan značaj
U praksi, ova norma ima značajnu ulogu u očuvanju integriteta postupka.
Sud može, na osnovu ukupnog ponašanja stranke, ocijeniti njenu procesnu savjesnost, što se može odraziti i na dosuđivanje troškova, ocjenu dokaza, pa čak i na odluku o meritumu spora.
Savjesno ponašanje stranaka doprinosi efikasnom i poštenom vođenju parnice, dok neistinito iznošenje činjenica može dovesti do pokretanja drugih postupaka (npr. krivičnog za davanje lažnog iskaza).
⚖️ Sudska praksa
Sudovi su zauzeli stav da stranka koja svjesno iznosi neistine ili koristi pravna sredstva samo radi odugovlačenja postupka može snositi posljedice zloupotrebe prava, uključujući i obavezu naknade troškova protivnoj strani, bez obzira na ishod spora.
Takođe, sud ima pravo da odbaci ili ograniči dokazne prijedloge ako ocijeni da su očigledno usmjereni na odugovlačenje.
📌 Primjer iz prakse
Sudovi su zauzeli stav da stranka koja svjesno iznosi neistine ili koristi pravna sredstva samo radi odugovlačenja postupka može snositi posljedice zloupotrebe prava, uključujući i obavezu naknade troškova protivnoj strani, bez obzira na ishod spora.
Takođe, sud ima pravo da odbaci ili ograniči dokazne prijedloge ako ocijeni da su očigledno usmjereni na odugovlačenje.
Načelo efikasnosti i zabrane odugovlačenja postupka
Član 10
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Stručno objašnjenje
Član 10 garantuje svakom učesniku u parničnom postupku pravo na suđenje u razumnom roku, što je jedno od osnovnih ljudskih prava sadržanih i u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Sud je dužan da postupak vodi bez odugovlačenja, sa što manje troškova, i da aktivno sprječava svaku zloupotrebu procesnih prava.
Praktičan značaj
Ova odredba ima dvostruki efekat: obavezuje i sud i stranke.
Sud mora preduzimati mjere radi ubrzanja postupka (npr. određivanje kratkih rokova, kažnjavanje odugovlačenja), dok su stranke dužne da doprinose efikasnom vođenju spora.
U slučaju prekomjernog trajanja postupka, stranka može tražiti zaštitu prava na suđenje u razumnom roku putem posebnog zahtjeva, a u krajnjem slučaju i naknadu štete od države.
⚖️ Sudska praksa
U više odluka Vrhovnog suda Republike Srpske naglašeno je da sud ima aktivnu procesnu dužnost da preduzima mjere kako bi spriječio nepotrebno odlaganje ročišta.
Takođe, utvrđeno je da učestalo nepojavljivanje stranaka bez opravdanja ili neblagovremeno dostavljanje dokaza predstavlja zloupotrebu prava i može dovesti do procesnih sankcija.
📌 Primjer iz prakse
U postupku radi naknade materijalne štete, tužilac je četiri puta neopravdano izostao s ročišta. Sud je, primjenjujući član 10, zaključio da je riječ o zloupotrebi procesnih prava i odbacio tužbu zbog pasivnosti stranke.
✋ Zaključak: Načelo efikasnosti zahtijeva od svih učesnika u postupku da doprinesu brzom, ekonomičnom i poštenom vođenju parnice.
Struktura prvostepenog postupka
Član 11
Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Stručno objašnjenje
Član 11 propisuje da se prvostepeni postupak, po pravilu, sastoji od dva ročišta:
-
pripremnog ročišta, na kojem se određuju sporne i nesporne činjenice, predlažu dokazi i definiše plan suđenja, i
-
ročišta za glavnu raspravu, na kojem se izvode dokazi i raspravlja o meritumu spora.
Cilj je da se postupak racionalizuje i da svaka faza ima jasnu procesnu funkciju.
Praktičan značaj
Dvostepena struktura ročišta omogućava bolju organizaciju postupka i smanjenje broja nepotrebnih odlaganja.
Pripremno ročište posebno je važno jer tada sud i stranke zajednički definišu okvir spora, što kasniju raspravu čini efikasnijom.
U složenijim predmetima moguće je zakazati više ročišta, ali osnovni model ostaje isti – koncentracija dokaza i jasnoća procesnih faza.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi dosljedno primjenjuju pravilo o dvostepenosti ročišta, osim u hitnim i jednostavnim predmetima gdje se radi o malim vrijednostima ili nespornoj činjenici.
Vrhovni sud RS u jednoj presudi istakao je da izostanak pripremnog ročišta bez opravdanog razloga može predstavljati bitnu povredu postupka, jer stranke gube mogućnost da iznesu stav o svim spornim pitanjima.
📌 Primjer iz prakse
U sporu radi utvrđenja vlasništva na nepokretnosti, sud je odmah zakazao glavno ročište bez prethodnog pripremnog ročišta. Tužilac je uložio žalbu i drugostepeni sud je presudu ukinuo, jer nije omogućeno izjašnjenje o dokazima prije glavne rasprave.
✋ Zaključak: Pripremno ročište je ključni procesni korak koji obezbjeđuje pravično i efikasno vođenje postupka.
Prethodno pitanje u parničnom postupku
Član 12
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Stručno objašnjenje
Ovaj član reguliše situacije kada odluka suda zavisi od prethodnog rješenja drugog pravnog pitanja (npr. da li postoji bračni odnos, pravo svojine, status privrednog subjekta).
Sud može sam riješiti to prethodno pitanje, osim ako poseban zakon predviđa da o tome mora odlučiti drugi organ.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima ograničeno dejstvo – važi samo u konkretnom sporu i ne obavezuje druge sudove ili organe.
Praktičan značaj
Institucija prethodnog pitanja omogućava sudu da ne mora čekati odluku drugog organa i tako izbjegne odugovlačenje postupka.
Time se štiti princip efikasnosti, ali i procesna samostalnost suda.
Sud je, međutim, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kada je riječ o postojanju krivičnog djela i odgovornosti učinioca.
⚖️ Sudska praksa
Vrhovni sud RS zauzeo je stav da sud može sam riješiti prethodno pitanje, npr. da li postoji ugovorni odnos između stranaka, ali ne može odlučivati o pitanjima koja spadaju u isključivu nadležnost upravnih ili krivičnih organa.
📌 Primjer iz prakse
U parnici za naknadu štete zbog navodne provale, sud je odlučivao o prethodnom pitanju – da li je tuženi počinio krivično djelo. Kako je u međuvremenu krivični sud donio presudu kojom je optuženi proglašen krivim, građanski sud je bio vezan tom presudom i nije mogao donositi drugačiji zaključak.
✋ Zaključak: Sud može sam rješavati prethodna pitanja, ali presuda krivičnog suda ima obavezujuće dejstvo.
Sastav suda u parničnom postupku
Član 13*
U prvostepenom postupku i postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka sudi sudija pojedinac.
U drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji sudi vijeće od trojice sudija.
Stručno objašnjenje
Ovim članom određuje se sastav suda u različitim fazama postupka.
U prvostepenom postupku i u postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka sudi sudija pojedinac, dok u drugostepenom postupku i u reviziji odlučuje vijeće od trojice sudija.
Time se obezbjeđuje princip dvostepenosti i kolegijalna kontrola sudskih odluka.
Praktičan značaj
Kolegijalno odlučivanje u višim instancama doprinosi većoj objektivnosti i zakonitosti sudskih odluka.
Sudija pojedinac omogućava ekonomičnost u prvoj instanci, dok vijeće višeg suda vrši kontrolu zakonitosti i pravilnosti presude.
⚖️ Sudska praksa
Vrhovni sud RS naglašava da presuda donijeta od nenadležnog sastava suda (npr. ako vijeće odluči umjesto sudije pojedinca) predstavlja apsolutnu bitnu povredu postupka, jer se time narušava ustavni princip zakonitog suda.
📌 Primjer iz prakse
U sporu male vrijednosti, umjesto sudije pojedinca, odluku je donijelo tročlano vijeće. Drugostepeni sud je presudu ukinuo, jer je sastav bio nezakonit, što automatski čini odluku ništavom.
✋ Zaključak: Poštovanje pravila o sastavu suda je garancija pravičnog suđenja i zakonitosti postupka.
Oblik preduzimanja parničnih radnji
Član 14
Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome se mogu preduzeti, stranke preduzimaju parnične radnje pismeno van ročišta ili usmeno na ročištu.
Stručno objašnjenje
Ako zakonom nije drugačije određeno, parnične radnje se mogu preduzimati pismeno van ročišta ili usmeno na ročištu.
Ova odredba obezbjeđuje fleksibilnost postupka i omogućava strankama da komuniciraju sa sudom na najpogodniji način, uz poštovanje procesnih rokova i forme.
Praktičan značaj
U praksi to znači da podnesci (tužbe, prigovori, prijedlozi) moraju biti pismeni, dok se tokom ročišta sve izjave unose u zapisnik.
Ova pravila omogućavaju precizno evidentiranje procesnih radnji i transparentnost postupka.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi su utvrdili da usmeni iskazi dati van ročišta nemaju pravno dejstvo, osim ako se naknadno potvrde u zapisniku.
Neuredni ili nepotpuni podnesci mogu biti odbačeni ako ne sadrže sve zakonom propisane elemente.
📌 Primjer iz prakse
Tuženi je tokom telefonskog razgovora sa sudskim službenikom dostavio izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva. Pošto izjava nije bila u pismenoj formi niti unesena u zapisnik, sud je nije uzeo u obzir.
✋ Zaključak: Svaka procesna radnja mora biti preduzeta u obliku koji obezbjeđuje njenu dokazivost i pravnu valjanost.
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka usluge iz oblasti Stvarnog prava
Advokatska kancelarija Topić pruža sveobuhvatnu pravnu zaštitu u okviru parničnog postupka, zastupajući fizička i pravna lica pred svim sudovima u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.
Naš cilj je da svakom klijentu obezbijedimo efikasnu, pravno utemeljenu i realno izvodljivu strategiju zaštite njegovih prava i interesa.
Usluge koje pružamo:
-
Sastavljanje i podnošenje tužbi u građanskim, privrednim i imovinsko-pravnim sporovima
-
Odgovori na tužbe, prigovori i protivtužbe, uz pravnu analizu osnovanosti zahtjeva
-
Zastupanje u svim fazama parničnog postupka, od pripremnog ročišta do glavne rasprave i presude
-
Ulaganje žalbi i drugih pravnih lijekova (žalba, revizija, prijedlog za ponavljanje postupka)
-
Zastupanje u sporovima povodom naknade štete – saobraćajne nezgode, radne povrede, medicinska odgovornost i sl.
-
Sporovi povodom ugovora (kupoprodajni, ugovori o zajmu, zakupu, djelu, građenju i dr.)
-
Imovinsko-pravni i stvarnopravni sporovi – svojina, posjed, smetanje državine, razvrgnuće suvlasništva
-
Porodični i nasljedni sporovi – dioba imovine, nužni dio, osporavanje testamenta
-
Radni sporovi – nezakonit otkaz, povreda prava iz radnog odnosa, isplata plata i naknada
-
Privredni i ugovorni sporovi između pravnih lica i preduzetnika
-
Sporovi male vrijednosti i izvršni postupci, uključujući privremene mjere i osiguranje potraživanja
-
Sporazumno rješavanje i sudsko poravnanje – priprema nacrta poravnanja i zastupanje pred sudom
Način rada:
Prije pokretanja postupka, kancelarija analizira činjenično stanje, dokazni materijal i realne izglede uspjeha, kako bi klijent imao potpunu sliku o mogućim ishodima. Tokom postupka, redovno informišemo klijente o svim fazama i rokovima, a nakon donošenja odluke pružamo punu podršku u izvršenju presuda ili poravnanja.
Naš pristup:
Zastupanje u parnici zahtijeva preciznost, pravno iskustvo i strateško planiranje. Advokatska kancelarija Topić pristupa svakom predmetu individualno, uz poštovanje načela ekonomičnosti i zakonitosti postupka, vodeći računa o interesima klijenta i rizicima koje svaki spor nosi.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Advokatska kancelarija Topić Banjaluka pruža stručne usluge iz oblasti parničnog postupka, zastupajući klijente u svim vrstama građanskih i privrednih sporova. Naše iskustvo obuhvata pokretanje i vođenje tužbi, odbranu u sudskim postupcima, sastavljanje pravnih podnesaka, izjavljivanje žalbi i revizija, kao i pravnu zaštitu zbog smetanja posjeda, neispunjenja ugovora, naknade štete i drugih građanskih prava.
Zastupamo klijente pred osnovnim, okružnim i privrednim sudovima, uz potpunu posvećenost efikasnosti, zakonitosti i zaštiti interesa stranaka.
Glava II
NADLEŽNOST SUDA U PARNICI
1. Zajedničke odredbe
Ocjena nadležnosti suda po prijemu tužbe
Član 15
Sud po prijemu tužbe ocjenjuje da li je nadležan.
Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate.
Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud, osim kada je ovim ili posebnim zakonom previđeno da se nadležnost suda mijenja.
Stručno objašnjenje
Sud je dužan odmah po prijemu tužbe da ocijeni svoju nadležnost, odnosno da utvrdi da li ima pravo i obavezu da odlučuje u konkretnom predmetu.
Pri tome se uzimaju u obzir navodi iz tužbe i činjenice poznate sudu, a ne ono što se naknadno utvrdi tokom postupka.
Ako se kasnije promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost, sud ostaje nadležan — osim ako zakon izričito propisuje da se nadležnost mijenja.
Praktičan značaj
Ova odredba sprečava nepotrebna odlaganja i troškove koji bi nastali vođenjem postupka pred nenadležnim sudom.
Sud je obavezan da odmah reaguje ako nije nadležan, jer bi svaka odluka nenadležnog suda bila ništava.
Istovremeno, zadržavanje nadležnosti i nakon promjene okolnosti garantuje stabilnost postupka i pravnu sigurnost stranaka.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi Republike Srpske naglašavaju da se nadležnost ocjenjuje prema stvarima navedenim u tužbi u trenutku njenog podnošenja.
Naknadne promjene — npr. promjena prebivališta tuženog — ne utiču na već utvrđenu nadležnost suda.
📌 Primjer iz prakse
Tužba za naknadu štete podnesena je Osnovnom sudu u Banjoj Luci jer je tuženi tada imao prebivalište na toj teritoriji. Tokom postupka tuženi se preselio u Bijeljinu, ali je sud zadržao nadležnost i nastavio sa vođenjem postupka.
✋ Zaključak: Nadležnost se utvrđuje prema stanju u trenutku podnošenja tužbe, a ne prema naknadnim promjenama.
Sudska nadležnost i obavezno oglašavanje nenadležnosti
Član 16
Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
Stručno objašnjenje
Sud je dužan da po službenoj dužnosti pazi na svoju nadležnost tokom cijelog postupka, sve do donošenja pravosnažne odluke.
Ako utvrdi da spor nije u sudskoj nadležnosti (npr. da spada u nadležnost upravnog organa ili arbitraže), sud mora da se oglasi nenadležnim, poništi sprovedene radnje i odbaci tužbu.
Praktičan značaj
Ova odredba ima ključnu ulogu u zaštiti zakonitosti i pravilne primjene prava.
Sud ne smije odlučivati o pitanjima koja zakonom pripadaju drugim organima (npr. upravnim, disciplinskim, notarskim).
Odluka o nenadležnosti dovodi do prekida postupka i upućivanja stranaka nadležnom organu.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa potvrđuje da svaka odluka donijeta od nenadležnog suda predstavlja apsolutnu bitnu povredu parničnog postupka.
Sudovi su posebno strogi kada je riječ o sporovima koji se odnose na javnopravne odnose (npr. poreze ili upravne dozvole).
📌 Primjer iz prakse
Tužilac je pokrenuo parnicu za poništenje rješenja poreske uprave. Sud je utvrdio da se radi o upravnom sporu i oglasio se nenadležnim, poništio sprovedene radnje i odbacio tužbu.
✋ Zaključak: Sud mora reagovati po službenoj dužnosti kad utvrdi da predmet spora ne spada u njegovu nadležnost.
Obaveza suda da pazi na svoju stvarnu nadležnost
Član 17
Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Stručno objašnjenje
Da bi se sud upustio u raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora, potrebno je da bude ispunjen niz uslova. Neki od njih imaju za cilj da obezbijede poštovanje principa raspodjele poslova između organa upravne i sudske funkcije, kao i između samih sudova. Drugi su propisani kao garancija da stranka kojan ije sposobna da vodi spor, ne bude oštećenja njegovim ishodom. Svrha trećih je da se spriječi raspravljanje i odlučivanje u slučajevima u kojima bi ono bilo neopravdano ili necjelishodno. Četvrti su predviđeni zato da se postigne tačna i jasna odluka itd. Svi ti uslovi zovu se procesne pretpostavke.
Stručno objašnjenje
Sud je dužan da po službenoj dužnosti, tokom cijelog postupka, provjerava da li je stvarno nadležan za odlučivanje u konkretnom predmetu.
Stvarna nadležnost se odnosi na vrstu i težinu predmeta — npr. da li predmet spora pripada osnovnom ili okružnom sudu.
Praktičan značaj
Ova obaveza osigurava da svaka pravna stvar bude riješena pred sudom odgovarajućeg nivoa.
Time se štiti procesna hijerarhija i sprječava da niži sud odlučuje o predmetima koji po svojoj prirodi pripadaju višim instancama.
⚖️ Sudska praksa
Vrhovni sud RS u više odluka istakao je da sud mora po službenoj dužnosti paziti na stvarnu nadležnost čak i ako stranke nisu uložile prigovor, jer je to pitanje od javnog interesa.
📌 Primjer iz prakse
Osnovni sud je vodio spor o privrednom ugovoru između dva preduzeća. U žalbenom postupku utvrđeno je da je stvarno nadležan okružni privredni sud. Presuda osnovnog suda je poništena, a predmet ustupljen nadležnom sudu.
✋ Zaključak: Stvarna nadležnost je pitanje koje sud mora pratiti tokom cijelog postupka, bez obzira na navode stranaka.
Prevođenje parničnog postupka u vanparnični
Član 18
Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo sprovesti po pravilima vanparničnog postupka. Postupak će se po pravosnažnosti rješenja nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred nadležnim sudom.
Radnje koje je sproveo parnični sud, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo i odluke koje je donio taj sud, nisu bez važnosti zato što su preduzete u parničnom postupku.
Stručno objašnjenje
Ako sud tokom postupka utvrdi da predmet spora nije pogodan za rješavanje u parničnom postupku, već po pravilima vanparničnog postupka, dužan je da obustavi parnicu i predmet proslijedi nadležnom sudu po pravilima vanparnice.
Sve do tada sprovedene procesne radnje ne gube pravnu važnost.
Praktičan značaj
Ova norma omogućava procesnu fleksibilnost i štiti stranke od poništavanja već sprovedenih radnji.
Time se štedi vrijeme i troškovi postupka, jer sud može koristiti već izvedene dokaze i zapisnike.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi ističu da je obustava parničnog postupka i prelazak u vanparnični moguća samo ako predmet spora po svojoj prirodi spada u vanparnicu (npr. uređenje međa, podjela suvlasništva, ostavinski predmeti).
📌 Primjer iz prakse
Tokom parnice o razvrgnuću suvlasništva, sud je utvrdio da je riječ o pitanju koje se rješava po pravilima vanparničnog postupka, pa je obustavio parnicu i predmet proslijedio nadležnom sudu.
✋ Zaključak: Kad se utvrdi da spor spada u vanparnični postupak, sud mora preusmjeriti predmet, ali zadržava vrijednost već sprovedenih dokaza.
Mjesna nadležnost i prigovor tuženog
Član 19
Sud se može povodom prigovora tuženog oglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnijet najdocnije u odgovoru na tužbu.
Sud se može oglasiti po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, ali najdocnije do podnošenja odgovora na tužbu.
Stručno objašnjenje
Sud se može oglasiti mjesno nenadležnim na osnovu prigovora tuženog, ako je taj prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tužbu.
Po službenoj dužnosti, sud može postupiti samo ako postoji isključiva mjesna nadležnost drugog suda.
Praktičan značaj
Ova odredba štiti tuženog od suđenja pred neodgovarajućim sudom po mjestu, ali sprječava i zloupotrebe – jer prigovor mora biti istaknut pravovremeno.
Sud ne može kasnije mijenjati mjesnu nadležnost, osim ako zakon to izričito propisuje.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa naglašava da neblagovremen prigovor mjesne nenadležnosti gubi dejstvo, čak i ako bi drugi sud bio objektivno nadležan.
Sud po službenoj dužnosti pazi samo na isključivu nadležnost, npr. za nepokretnosti prema mjestu gdje se one nalaze.
📌 Primjer iz prakse
Tuženi je tek nakon glavne rasprave prigovorio da sud u Prijedoru nije mjesno nadležan. Sud je odbio prigovor kao neblagovremen, jer nije istaknut u odgovoru na tužbu.
✋ Zaključak: Prigovor mjesne nadležnosti mora se podnijeti odmah – kasniji prigovori se ne razmatraju.
Postupanje po oglašavanju nenadležnosti suda
Član 20
Po pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najdocnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.
Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastaviće postupak kao da je kod njega bio pokrenut.
Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo, nisu bez važnosti zato što ih je preduzeo nenadležan sud.
Stručno objašnjenje
Kada sud donese rješenje kojim se oglašava nenadležnim, dužan je da predmet bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupi nadležnom sudu.
Nadležni sud, po prijemu predmeta, nastavlja postupak kao da je kod njega bio pokrenut od samog početka.
Radnje koje je nenadležan sud prethodno preduzeo – kao što su uviđaj, vještačenje ili saslušanje svjedoka – nisu bez važnosti, već zadržavaju pravno dejstvo.
Praktičan značaj
Ovo pravilo sprječava ponavljanje radnji i nepotrebno trošenje vremena i troškova stranaka.
Stranke tako ne trpe štetu zbog greške u određivanju nadležnosti, jer sve zakonito sprovedene procesne radnje ostaju na snazi i kod novog, nadležnog suda.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa potvrđuje da je obaveza ustupanja predmeta imperativna i da sud koji to ne učini u propisanom roku postupa suprotno zakonu.
Nadležni sud nije dužan ponavljati već sprovedene dokazne radnje, osim ako utvrdi nepravilnost u njihovom izvođenju.
📌 Primjer iz prakse
Osnovni sud u Gradišci oglasio se nenadležnim u sporu male vrijednosti i ustupio predmet Osnovnom sudu u Laktašima. Novi sud je iskoristio već postojeće iskaze svjedoka i vještačenje, bez ponavljanja dokaza.
✋ Zaključak: Radnje nenadležnog suda zadržavaju pravnu važnost, čime se obezbjeđuje ekonomičnost i kontinuitet postupka.
Postupanje u slučaju spora o nadležnosti
Član 21
Ako sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili neki drugi sud, dostaviće, u roku od tri dana, predmet sudu koji treba da riješi ovaj sukob nadležnosti, osim ako nađe da mu je predmet ustupljen usljed očigledne omaške, a trebalo je da bude ustupljen nekom drugom sudu, u kom slučaju će ustupiti predmet drugom sudu i o tome obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio.
Kad je povodom žalbe protiv odluke prvostepenog suda kojom se on oglasio mjesno nenadležnim odluku donio drugostepeni sud, za tu odluku vezan je u pogledu nadležnosti i sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostepeni sud koji je odluku donio nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.
Stručno objašnjenje
Kada sud kome je predmet ustupljen smatra da nije nadležan, dužan je da u roku od tri dana predmet dostavi sudu koji treba da riješi sukob nadležnosti.
Ako smatra da je predmet ustupljen usljed očigledne omaške, može ga odmah proslijediti odgovarajućem sudu i o tome obavijestiti sud koji mu je predmet poslao.
Praktičan značaj
Ova norma osigurava brzo rješavanje sukoba nadležnosti između sudova i sprečava duže zadržavanje predmeta bez postupanja.
Sud koji nije nadležan ne smije odlučivati o meritumu, ali mora postupiti u skladu sa rokovima i pravilima o ustupanju predmeta.
⚖️ Sudska praksa
Vrhovni sud Republike Srpske ističe da se sukob nadležnosti ne smije koristiti kao razlog za odlaganje postupka, te da sudovi moraju postupati u rokovima iz člana 21.
Drugostepeni sud, kada odlučuje po žalbi protiv odluke o nenadležnosti, obavezuje i sud kome je predmet ustupljen.
📌 Primjer iz prakse
Okružni sud u Bijeljini primio je predmet od Osnovnog suda u Ugljeviku, ali je smatrao da je za spor nadležan Osnovni sud u Zvorniku. U roku od tri dana predmet je proslijeđen sudu koji odlučuje o sukobu nadležnosti, čime je izbjegnuto odlaganje.
✋ Zaključak: Sudovi su obavezni da u slučaju sumnje postupaju hitno i da ne zadržavaju predmet duže nego što zakon dozvoljava.
Rješavanje sukoba nadležnosti između sudova
Član 22
Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno viši sud.
Sukob nadležnosti Vrhovnog suda Republike Srpske i osnovnog, odnosno okružnog suda, rješava Vrhovni sud Republike Srpske u opštoj sjednici.
Stručno objašnjenje
Ako dva ili više sudova odbijaju da postupaju u istom predmetu, dolazi do sukoba nadležnosti.
Ovaj član propisuje da o takvim sukobima odlučuje zajednički neposredno viši sud.
Ako se sukob pojavi između Vrhovnog suda RS i nižih sudova, odlučuje Vrhovni sud Republike Srpske u opštoj sjednici.
Praktičan značaj
Ova odredba osigurava hijerarhijsko rješavanje nadležnosti i sprečava pravnu nesigurnost.
Rješenje o sukobu nadležnosti je konačno i obavezujuće, čime se uspostavlja jasno određeni forum koji će odlučivati o sporu.
⚖️ Sudska praksa
U praksi se sukobi nadležnosti najčešće javljaju između osnovnih i okružnih sudova, posebno kada predmet spora ima elemente i građanske i privredne prirode.
Zajednički viši sud u pravilu odlučuje u roku od nekoliko dana kako bi se izbjegla procesna zastoja.
📌 Primjer iz prakse
Osnovni sud u Prijedoru i Okružni privredni sud u Banjoj Luci smatrali su da nisu nadležni za rješavanje spora o ugovoru o građenju. Sukob je riješio Vrhovni sud RS, odlučivši da predmet pripada privrednom sudu.
✋ Zaključak: Sukob nadležnosti uvijek rješava viši sud, a odluka ima obavezujuće dejstvo za sve uključene sudove.
Privremene radnje do rješenja sukoba nadležnosti
Član 23
Dok se ne riješi sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je da preduzima one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.
Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dozvoljena žalba.
Stručno objašnjenje
Dok se ne riješi sukob nadležnosti, sud koji je posljednji primio predmet mora preduzimati one procesne radnje koje ne trpe odlaganje, odnosno koje bi mogle biti izgubljene ako se sačekalo rješenje o nadležnosti.
Protiv odluke kojom se rješava sukob nadležnosti nije dozvoljena žalba.
Praktičan značaj
Ova norma omogućava da se pravna zaštita stranaka ne prekine, čak i dok traje postupak određivanja nadležnog suda.
Sud može, na primjer, preduzeti hitne mjere obezbjeđenja, saslušati svjedoka ili izvršiti uviđaj kako bi se spriječila nenadoknadiva šteta.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi primjenjuju ovu odredbu restriktivno – samo kada postoji opasnost od odlaganja i kada bi odlaganje moglo prouzrokovati štetu jednoj od stranaka.
Rješenje o sukobu nadležnosti je konačno i bez prava žalbe, čime se osigurava hitnost.
📌 Primjer iz prakse
U predmetu o privremenoj mjeri zabrane otuđenja imovine, sud kome je predmet ustupljen je ipak donio privremeno rješenje o zabrani, jer bi u suprotnom imovina bila otuđena prije rješenja o nadležnosti.
✋ Zaključak: Sud može preduzeti hitne mjere i tokom spora o nadležnosti, ako bi odlaganje dovelo do štete ili gubitka prava.
Preduzimanje radnji izvan teritorijalnog područja suda
Član 24
Svaki sud vrši radnje u postupku na svom području, ali ako postoji opasnost zbog odlaganja, sud će preduzeti izvršenje pojedinih radnji i na području drugog suda. O tome će se obavijestiti sud na čijem području će se preduzeti radnja.
Stručno objašnjenje
Svaki sud u pravilu obavlja procesne radnje na svom teritorijalnom području.
Međutim, ako postoji opasnost od odlaganja, sud može izvršiti određene radnje i na području drugog suda, uz obavezu da ga o tome obavijesti.
Ovo je izuzetak od načela teritorijalne nadležnosti u interesu efikasnosti postupka.
Praktičan značaj
Ova odredba omogućava fleksibilnost i hitnost u procesnim radnjama, naročito kada bi čekanje na pomoć drugog suda dovelo do gubitka dokaza ili odugovlačenja.
U praksi se najčešće primjenjuje kod saslušanja svjedoka, uviđaja ili vještačenja na drugom području.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi RS ističu da je ovakvo postupanje dozvoljeno samo izuzetno, uz postojanje realne opasnosti od odlaganja.
Sud koji preduzme radnju van svog područja mora o tome obavijestiti nadležni lokalni sud, čime se osigurava transparentnost i procesna kontrola.
📌 Primjer iz prakse
Sud u Doboju saslušao je svjedoka koji je živio u Tesliću, jer je svjedok bio teško bolestan i nije mogao putovati. O saslušanju je obaviješten Osnovni sud u Tesliću.
✋ Zaključak: Sud može djelovati izvan svog područja ako bi čekanje ugrozilo dokaz ili prouzrokovalo odugovlačenje postupka.
2. Nadležnost sudova u sporovima sa međunarodnim elementom
Član 25
U pogledu nadležnosti sudova u Republici Srpskoj u postupcima u kojima je stranka stranac koji uživa pravo imuniteta u Bosni i Hercegovini, strana država ili međunarodna organizacija, važe pravila međunarodnog prava.
Sud u slučaju sumnje o postojanju i obimu imuniteta može da zatraži obavještenje od ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.
Član 26
Sud u Republici Srpskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu sa međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Srpskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Srpskoj je nadležan za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti.
3. Stvarna nadležnost
Član 27
U parničnom postupku sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene ovim ili drugim zakonom Republike Srpske.
4. Mjesna nadležnost
a) Opšta mjesna nadležnost
Član 28
Ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opšte mjesno nadležan za tuženog.
U slučajevima predviđenim u ovom zakonu za suđenje je pored suda opšte mjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud.
Član 29
Za suđenje je opšte mjesno nadležan sud na čijem području tuženi ima prebivalište, ako posebnim zakonom nije drugačije utvrđeno.
Ako tuženi nema prebivalište, opšte mjesno nadležan je sud na čijem području tuženi ima boravište.
Ako tuženi pored prebivališta ima i boravište u kome drugom mjestu, a prema okolnostima može se pretpostaviti da će tu boraviti najmanje godinu dana od dana podnošenja tužbe, opšte mjesno nadležan je i sud boravišta tuženog.
Član 30
Za suđenje u sporovima protiv Republike Srpske, opštine, kao i drugih oblika teritorijalne organizacije, opšte mjesno nadležan je sud na čijem se području nalazi sjedište njihove skupštine.
Za suđenje u sporovima protiv ostalih pravnih lica, opšte mjesno nadležan je sud na čijem se području nalazi njihovo sjedište.
Član 31
Za suđenje u sporovima protiv državljanina Republike Srpske i Bosne i Hercegovine koji stalno živi u inostranstvu, opšte mjesno nadležan je sud njegovog posljednjeg prebivališta u Republici Srpskoj.
b) Izberiva mjesna nadležnost
Nadležnost u sporovima za naknadu štete
Član 32
Za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, pored suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja izvršena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila.
Ako je šteta nastala usljed smrti ili teške tjelesne povrede, nadležan je pored suda iz stava 1. ovog člana i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivaće se i u sporovima protiv društva za osiguranje radi naknade štete trećim licima na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti društava za osiguranje, a odredba stava 1. ovog člana i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovu naknade štete protiv regresnih dužnika.
Nadležnost u sporovima radi zaštite prava na osnovu pisane garancije proizvođača
Član 33
Za suđenje u sporovima za zaštitu prava na osnovu pisane garancije protiv proizvođača koji je dao garanciju nadležan je, osim suda opšte mjesne nadležnosti za tuženog, i sud opšte mjesne nadležnosti za prodavca koji je prilikom prodaje stvari uručio kupcu pismenu garanciju proizvođača.
Nadležnost u sporovima radi zaštite prava potrošača
Član 33a
Za suđenje u sporovima za zaštitu prava potrošača, osim suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području potrošač ima prebivalište, odnosno boravište.
Nadležnost u sporovima za zakonsko izdržavanje
Član 34
Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, nadležan je pored suda opšte mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
Nadležnost u bračnim sporovima
Član 35
Za suđenje u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništenja braka ili razvoda braka (bračni sporovi), nadležan je pored suda opšte mjesne nadležnosti i sud na čijem području su bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.
Nadležnost u sporovima o utvrđivanju očinstva ili materinstva
Član 36
U sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva, ako je tužilac dijete, nadležan je pored suda opšte mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravnog lica
Član 37
Za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu van svog sjedišta, ako spor proizilazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području se nalazi ova poslovna jedinica.
Nadležnost u sporovima iz nasljednopravnih odnosa
Član 38
Dok ostavinski postupak nije pravosnažno završen, za suđenje u sporovima iz nasljednopravnih odnosa, kao i u sporovima o potraživanjima povjerioca prema ostaviocu, pored suda opšte mjesne nadležnosti mjesno je nadležan i sud na čijem području se nalazi sud koji sprovodi ostavinski postupak.
Nadležnost po mjestu plaćanja
Član 39
Za suđenje u sporovima imaoca mjenice ili čeka protiv potpisnika nadležan je, pored suda opšte mjesne nadležnosti, i sud mjesta plaćanja.
Nadležnost u sporovima iz radnih odnosa
Član 40
Ako je u sporu iz radnog odnosa tužilac zaposleni, za suđenje je nadležan, pored suda koji je opšte mjesno nadležan za tuženog, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati, kao i sud na čijem je području zasnovan radni odnos.
Nadležnost u sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima
Član 41
Za sporove zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima nadležan je, pored suda opšte mjesne nadležnosti, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.
v) Isključiva mjesna nadležnost
Nadležnost u sporovima o nepokretnostima
Član 42
Za suđenje u sporovima o pravu svojine i o drugim stvarnim pravima na nepokretnosti, u sporovima zbog smetanja posjeda na nepokretnosti, kao i u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nepokretnosti ili iz ugovora o korišćenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nepokretnost.
Ako nepokretnost leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.
Nadležnost u sporovima o vazduhoplovu i brodu
Član 43
Kad je za suđenje u sporovima o pravu svojine i o drugim stvarnim pravima na vazduhoplovu, pomorskom brodu i brodu unutrašnje plovidbe, kao i u sporovima iz zakupnih odnosa na vazduhoplovu i brodu, nadležan sud Republike Srpske, isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području vodi upisnik u koji je vazduhoplov, odnosno brod upisan.
Član 44
Kad je za suđenje u sporovima zbog smetanja posjeda na brodovima, odnosno vazduhoplovima iz člana 43. ovog zakona nadležan sud Republike Srpske, mjesno je nadležan, pored suda na čijem se području vodi upisnik u koji je brod, odnosno vazduhoplov upisan, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.
Nadležnost za sporove u izvršnom i stečajnom postupku
Član 45
Za suđenje u sporovima koji nastaju u toku i povodom sudskog ili administrativnog izvršnog postupka, u toku i povodom stečajnog postupka, odnosno u toku i povodom likvidacionog postupka, mjesno je isključivo nadležan stvarno nadležni sud na čijem se području nalazi sud koji sprovodi izvršni, odnosno stečajni postupak, odnosno sud na čijem se području sprovodi administrativno izvršenje.
g) Supsidijarna nadležnost
Nadležnost za suparničare
Član 46
Ako je jednom tužbom tuženo više lica u svojstvu materijalnih suparničara (član 362. stav 1. tačka 1.), a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženih.
Nadležnost za lica za koja ne postoji opšta mjesna nadležnost u Republici Srpskoj
Član 47
Tužba o imovinskopravnim zahtjevima protiv lica za koje ne postoji opšta mjesna nadležnost u Republici Srpskoj, može se podnijeti svakom sudu u Republici Srpskoj na čijem se području nalazi kakva imovina tog lica ili predmet koji se tužbom traži.
Ako nadležnost suda u Republici Srpskoj postoji zato što je obaveza nastala za vrijeme boravka tuženog u Republici Srpskoj, mjesno nadležan je sud na čijem je području obaveza nastala.
U sporovima protiv lica za koje u Republici Srpskoj ne postoji opšta mjesna nadležnost, za obaveze koje treba ispuniti u Republici Srpskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obavezu treba ispuniti.
Nadležnost po mjestu gdje se nalazi zastupništvo stranog lica u Republici Srpskoj
Član 48
U sporovima protiv pravnog lica koje ima sjedište u inostranstvu u pogledu obaveza koje su zasnovane u Republici Srpskoj ili se ovdje moraju ispuniti, tužba se može podnijeti sudu u Republici Srpskoj na čijem se području nalazi njegovo stalno zastupništvo za Bosnu i Herecegovinu, odnosno Republiku Srpsku ili sjedište organa kome je povjereno da vrši njegove poslove.
d) Određivanje mjesne nadležnosti od strane višeg suda
Član 49
Ako nadležni sud usljed izuzeća sudija ne može da postupa, izvijestiće o tome neposredno viši sud, koji će odrediti da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud sa njegovog područja.
Član 50
Okružni sud može, na prijedlog stranke ili nadležnog osnovnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležan osnovni sud sa njegovog područja ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
Vrhovni sud Republike Srpske može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležni osnovni sud sa područja drugog okružnog suda ili drugi stvarno nadležni okružni sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
Član 51
Ako je za suđenje nadležan sud u Republici Srpskoj, ali se po odredbama ovog zakona ne može utvrditi koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud Republike Srpske će, na prijedlog stranke, odrediti koji će stvarno nadležan sud biti mjesno nadležan.
d) Određivanje mjesne nadležnosti od strane višeg suda
Član 52
Ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mjesno nadležan, pod uslovom da je taj sud stvarno nadležan.
Ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva ili više sudova u Republici Srpskoj, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi jedan od tih sudova ili neki drugi stvarno nadležan sud.
Ovaj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su ga potpisale sve stranke i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proističu iz određenog pravnog odnosa.
Ispravu o sporazumu tužilac mora priložiti uz tužbu.
Ako tužba nije podnijeta sudu na koji upućuje sporazum o mjesnoj nadležnosti tuženi može zahtijevati da se predmet ustupi tom sudu.
Zahtjev iz prethodnog stava tuženi može podnijeti najdocnije u odgovoru na tužbu, uz prilaganje isprave o sporazumu.