Određivanje nasljednika testamentom - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Određivanje nasljednika, heredis institutio, jest najtipičnija odredba testamenta iako nije bitna za njen pojam kao što je slučaj u rimskom pravu. Svakako je i po našem nasljednom pravu nasljednik osoba na koju prelazi ostaviočeva imovina kao cjelina ili na koju prelazi dio te imovine određen prema cjelini. Za testament je karakteristično da se njime raspodjeljuje imovina za slučaj smrti.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske
-Nasljeđivanje na osnovu testamenta-
Određivanje nasljednika testamentom
Član 101- Član 124
Određivanje nasljednika testamentom
Član 101
Zavještalac može testamentom odrediti jednog ili više nasljednika.
Nasljednik na osnovu testamenta je lice koje je zavještalac odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu ili dio imovine određen prema cijeloj imovini.
Nasljednikom će se smatrati i lice kome su testamentom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se utvrdi da je volja zavještača bila da mu to lice bude nasljednik.
Za testament je karakteristično da se njime raspodjeljuje imovina za slučaj smrti. Međutim, osim odredaba o određivanju nasljednika i ostavljanju legata, kojima testator neposredno i na tačno određen način raspoređuje svoju imovinu može testament sadržavati i odredbe kojima se isti cilj, raspored imovine, potiže posrednim putem. Ovamo spadaju, na primjer, odredbe o isključenju nužnih i ostalih zakonskih nasljednika iz nasljedstva, odredbe o opozivu ranijeg testamenta, kao i odredbe o oproštaju i nedostojnosti. Među testamentarne odredbe koje utiču na raspored imovine testatora spadaju i one koje kojima testator određuje nasljedniku ili legataru zamjenika, supstituta, zatim odredbe o raspolaganju u dopuštene svrhe i o osnivanju zadužbine i odredbe o postavljanju uslova ili rokova i o određivanju tereta.
Supstitucije u testamentu
Član 102
Zavještalac može odrediti testamenom lice kome će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude nedostojan da naslijedi.
Odredbe stava 1. ovog člana važe i za legat.
Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku ili legataru.
U našem nasljednom pravu dopušten je samo jedna vrsta supstitucije: obična supstitucija (substitutio vulgaris, obična zamjena) pod kojom se podrazumijeva odredba posljednje volje, kojom se postavljenom nasljedniku, institutu, određuje zamjenik, supstitut, za slučaj da ne može ili neće primiti nasljedstvo. Na isti se način i za isti slučaj može zamjenik odrediti i legataru. Kod obične supstitucije postavlja se supstitut za nasljednika pod suspenzivnim uslovom da institutu ne pripadne nasljedstvo. Supsticioni slučaj, događaj, razlog, sastoji se u okolnosti da lice koje je prvo određeno za nasljednika ili kojoj je u prvom redu namijenjen legat, umre prije zavještaoca ili postane nedostojna za nasljeđivanje ili se odrekne nasljedstva odnosno legata.
Ako nastupi koji od navedenih supstitucionih slučajeva, supstitut postaje neposredni zavještaočev nasljednik. Zbog toga supstitut mora u odnosu na zavještaoca biti dostojan za nasljeđivanje. On mora, osim toga, kao i svaki drugi nasljednik, biti živ u vrijeme ostvaranja nasljedstva, što znači da mora preživjeti zavještaoca. Kako se po našem nasljednom pravu nasljedstvo stiče ipso iure, časom smrti ostavioca, ne mora supstitut doživjeti i nastupanje supstitucionog slučaja. Prema tome, ako se prvopostavljeni nasljednik, institut, odrekne nasljedstva, casus noluntatis, supstitut postaje nasljednikom ako je bio živ u času smrti ostavioca, makar u vrijeme institutovog odreknuća ne bi više bio u životu. Odreknuće, naime ako je valjano, djeluje unatrag te se uzima da osoba koja se odrekla nasljedstva, nije nikada ni bila nasljednikom. Ako je supstitut preživio ostavioca, ali je umro prije institutovog odreknuća, nasljedstvo pripada njegovim, supstitutovim nasljednicima, zakonskim ili testamentarnim, ukoliko se nasljedstva ne odreknu. Ako, međutim, testamentarni nasljednik, institut, preživi ostavioca, ali umre prije nego je dao izjavu da li prima nasljedstvo ili ga se odriče, dolazi do transmisije njegovog nasljednog prava na njegove, institutove, nasljednike, u kom slučaju supstitucija otpada.
Ostavljanje legata
Član 103
Zavještalac može testamentom ostaviti jedan ili više legata.
Raspolaganje u dozvoljene svrhe i osnivanje zadužbine
Član 104
Zavještalac može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio zaostavštine ili cijela zaostavština upotrijebi za postizanje neke dozvoljene svrhe.
Ako je zavještalac naredio osnivanje zadužbine i odredio sredstva za postizanje njenog cilja, zadužbina nastaje kada se dobije odobrenje nadležnog državnog organa.
Testator može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio zaostavštine ili cijela zaostavština upotrijebi za postizanje neke dopuštene svrhe. Ako je ostavilac naredio osnivanje zadužbine i odredio sredstva za postizanje njezine svrhe, zadužbina će postati kad se dobije odobrenje nadležnog državnog organa.
U prvom stavu ovog člana riječ je o tzv. nesamostalnim zadužbinama pod kojim se podrazumijeva namjena imovine za neku dopuštenu trajnu svrhu, bez stvaranja posebnog pravnog subjekta. Ostavilac u takvom slučaju ostavlja određenu imovinsku vrijednost nekoj osobi, redovno već postojećoj pravnoj osobi, s nalogom da tu imovinsku vrijednost upotrijebi za određenu svrhu trajnog karaktera. Nesamostalna zadužbina postojala bi na primjer, u slučaju ako bi ostavilac naložio nasljedniku, da iz prihoda ostavine svake godine podmire troškove za školska putovanja određenog broja učenika. Davanja s prolaznom svrhom, na primjer za podizanje spomenika ne sačinjavaju zadužbinu.
Tereti ili uslovi u testamentu
Član 105
Zavještalac može opteretiti nekom dužnošću lice kome ostavlja neku korist iz zaostavštine.
Zavještalac može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove ili rokove.
Nemogući, nedozvoljeni i nemoralni uslovi i tereti, kao i oni koji su nerazumljivi ili protivrječni, smatraju se kao da ne postoje.
Ostavilac može slobodno raspolagati svojom imovinom za slučaj smrti, ukoliko time ne vrijeđa prava nužnih nasljednika. ovo njegovo pravo slobodnog raspolaganja sadržajno je prošireno mogućnošću određivanja uslova, rokova i naloga u pojedinim odredbama testamenta. Uslov, condicio, sadržan u testamentu, je odredba ostavioca kojom on učinak testamenta čini zavisnim o nekoj budućoj neizvjesnoj okolnosti. Uslovom se naziva i okolnost, od koje zavisi učinak testamenta. Načelno uzevši, ova okolnost treba da je buduća, jer u slučaju kada se kao uslov postavlja okolnost koja se već dogodila u prošlosti ili se događa u sadašnjosti objektivno nema neizvjesnosti. Međutim, iako je u stvarnosti takva okolnost već nastupila ili upravo nastupa, ne mora to biti poznato ostaviocu, ni uslovno postavljenom nasljedniku, tako da u ovom slučaju može postojati subjektivna neizvjesnost. U pravnoj literaturi postoji stanovište da su uslovi, postavljeni na prošlost ili sadašnjost u slučaju subjektivne neizvjesnosti dopustivi.
Ostavilac može postavljanje nasljednika izričito označiti kao uslovno, što se obično izražava veznikom "ako" ili riječima "pod uslovom", "uz uslov" i tome sličnim načinom izražvanja. Uslovljenost pojedine testamentarne odredbe ne mora, međutim, biti izričito označena, već može proizilaziti iz sadržaja te odredbe ismisla čitavog testamenta. U tom će se slučaju sadržaj uslova utvrditi tumačenjem, prećutni uslovi. S druge strane, treba naglasiti da ne mora uslov postojati u svakom slučaju, kada je ostavilac upotrijebio formu izražavanja koja je inače uobičajena za uslove. Tako na primjer stilizacija testamenta: Ako za vrijeme putovanja u Afriku umrem, postavljam za nasljednika ... ne znači uslovno postavljanje nasljednika, nego označava samo povod sastavljanja testamenta.
Period koji traje od časa kada je uslovni pravni posao zaključen, pa do momenta dok se uslov ne odluči, ispuni, odnosno izjalovi, osujeti, naziva se u pravnoj teoriji stanje pendencije, stanje neizvjesnosti, vrijeme iščelivanja. Kod testamenta kao jednostranog pravnog posla za slučaj smrti, ovo stanje počinje časom smrti ostavioca i traje dok se uslov ne ispuni ili izjalovi. Osoba koja je postavljena za nasljednika pod suspenzivnim uslovom ili kojoj je pod tim uslovom ostavljen legat stiče nasljedstvo, odnosno legat istom u času ispunjenja uslova. Uslovno postavljeni nasljednik ili legatar, mora doživjeti ne samo čas smrti ostavioca nego, ako ostavilac testamentom nije šta drugo predvidio i nastup uslova, i u to vrijeme mora biti dostojan za nasljeđivanje. Ako testamentarni nasljendik umre prije nego uslov bude odlučen, dolazi do nasljedne transmisije na njegove nasljednike zakonske ili testamentarne, samo u slučaju ako iz testamenta proizilazi takva namjera ostaviočeva.
Određenost nasljednika i drugih korisnika testamenta
Član 106
Nasljednici, legatari i druga lica kojima su testamentom ostavljene neke koristi, dovoljno su određeni ako testament sadrži podatke na osnovu kojih se može utvrditi ko su oni.
Tumačenje testamenta
Član 107
Odredbe testamenta tumače se prema pravoj namjeri zavještaoca i u smislu kako bi se ono moglo održati pravovaljanim.
U slučaju sumnje odredbe testamenta tumače se tako da se primijeni ono što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lica kome je testamentom naložena neka obaveza.
Potreba tumačenja, interpretacije, postoji ne samo kod primjene pravnih propisa i pravila nego i kod utvrđivanja sadržaja pravnih poslova. Pojedini građanski zakonici sadržavaju redovno i pravila za tumačenje pravnih poslova, kako onih među živima, naročito dvostrukih pravnih poslova, tako i pravnih poslova za slučaj smrti. Odredbom stava 1 ovog člana postavljeno je osnovno pravilo za tumačenje testamenta, kojim je usvojeno subjektivističko načelo tumačenja. Ovo pravilo, koje predstavlja opštu normu, daje pri tumačenju testamenta prioritet volji ostavioca, ako se nesumnjivo utvrdi šta je ostavilac htio postići nekom testamentarnom odredbom, onda tu odredbu treba u potpunosti provesti, ukoliko je ono što se njom određuje moguće i dopustivo. Prioritet volje ostavioca istaknut je na više mjesta u Zakonu o nasljeđivanju.
Tumačiti testament prema pravoj namjeri testamenta znači tražiti smisao i značenje onoga što je testator izjavio. Nije bitno, kakav je izraz testator upotrijebio, već što je htio postići. Zato je pri istraživanju prave namjere testatora, naročito kada se pojavi sumnja o značenju i smislu pojedine testamentarne odredbe, potrebno ocjenjivati testament kao cjelinu. Često, naime, sam testament sadržava koristan materijal za tumačenje pojedine njegove odredbe, tako da se iz sklopa različitih, naoko međusobno nezavisnih odredbi, može izvesti misao kojom se rukovodio testator. Tumačenje se može odnositi samo na ono što je u testamentu sadržano. Testament je, prema tome, jedini izvor tumačenja. Korištenje drugim izvorima podataka izvan testamenta dopustivo je samo onda kada iz teksta, formulacije neke testamentarne odredbe proizilazi dvojba o onomu, što je testator htio odrediti.
U takvim se dvojbenim slučajevima prava namjera testatora može ustanovljivati i indicijelnim putem, tj. iz činjenica koje nisu vidljive iz samo testamenta, ali pomoću kojih je moguće stvoriti zaključak o onome, o čemu se testator na manjkav način izrazio. Tako se može preko ostaviočevih pisama, dnevnika ili usmenih izjava ustanoviti, kakav je bio njegov odnos prema određenim osobama ili njegovo shvatanje i stav prema izvjesnim pitanjima koja treba razjasniti u vezi s pojedinim testamentarnim odredbama. Ako, na primjer, ostavilac ostavi legat "svom sinovcu", a imade ih dva, onda se iz njegovih izjava koje je izvan testamenta dao za svog života ili iz njegovog držanja i odnosa prema jednom i drugom sinovcu može zaključivati o kojem se od njih radi. Ovakvo postupanje ne bi bilo protiv zakona, jer se tu ne radi o traženju bitnih podataka o osobi legatara izvan testamenta, već samo bitni podaci iz testamenta upućuju na izvjesne okolnosti koje se mogu uzeti u obzir kod tumačenja testamenta.
Sadržina legata
Član 108
Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenom licu ili naložiti nasljedniku ili drugom licu kome nešto ostavlja, da iz onoga što je ostavljeno da neku stvar određenom licu ili da mu isplati sumu novca ili da ga oslobodi nekog duga li da ga izdržava ili uopšte da u njegovu korist nešto učini ili da se uzdrži od nečega ili da nešto trpi.
Takvim zavještanjem se po pravilu, ne postalja nasljednik. Tako zavještanje naziva se legatom, a lice kome je legatom nešto namijenjeno naziva se legatar.
Obaveze izvršenja legata
Član 109
Na osnovu izvršenja testamenta legatar ima pravo da traži izvršenje legata od lica kome je testamentom naloženo da legat izvrši.
Ako je izvršenje legata naloženo nekolicini lica, svako lice odgovara srazmjerno dijelu zaostavštine koji dobija, osim ako se iz testamenta može zaključiti da je zavještalac htio da ova lica za izvršenje legata odgovaraju na drugi način.
Ako je zavještalac propustio odrediti ko je dužan da izvrši legat, obaveza izvršenja važi na svim zakonskim i testamentarnim nasljednicima, srazmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima.
Isplata povjerilaca prije legata
Član 110
Povjerioci zavještačevi imaju pravo da se naplate prije legatara.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Smanjenje legata i tereta
Član 111
Nasljednik nije dužan da izvrši u cjelini legate čija vrijednost premašuje vrijednost onog dijela nasljeđene imovine kojim je zavještalac mogao slobodno raspolagati.
Isto važi za legatara, ako vrijednost legata ili tereta koje treba da izvrši premašuje vrijednost njegovog legata.
U tim slučajevima svi legati i tereti smanjuju se u istoj srazmjeri ako zavještalac nije drugačije odredio.
Pravo legata kad dužnik legata ne naslijedi
Član 112
Legatar ima pravo da traži izvršenje legata i kada je lice koje je po testamentu bilo dužno da izvrši legat umrlo prije zavještaoca ili se odreklo nasljeđa ili je nedostojno da naslijedi.
Predstavnik prava legatara
Član 113
Važenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještaoca ili se odrekne legata ili je nedostojan.
U slučajevima iz stava 1. ovog člana predmet legata ostaje licu koje je bilo dužno da ga izvrši ako iz samog testamenta ne proizlazi kakva druga namjera zavještaočeva.
Važenje legata prestaje i kad je zavještalac otuđio ili potrošio predmet legata ili je taj predmet inače prestao da postoji za života zavještaočeva ili je slučajno propao poslije njegove smrti.
Član 114
Važenje legata prestaje i kad je zavještalac otuđio ili potrošio predmet legata ili je taj predmet inače prestao da postoji za života zavještaočeva ili je slučajno propao poslije njegove smrti.
Odgovornost legatara za dugove
Član 115
Legatar ne odgovara za dugove zavještaočeve.
Izuzetno, zavještalac može narediti da legatar odgovara za sve ili pojedine njegove dugove ili dio duga, ali samo u granicama vrijednosti legata.
Legat ostavljen povjeriocu
Član 116
Kad je zavještalac ostavio legat svom povjeriocu, ovaj ima pravo da pored izvršenja legata traži i izvršenje svoje tražbine, ako iz testamenta ne proizla zi da je namjera zavještao čeva bila drugačija.
Zastarijevanje prava na izvršenje legata
Član 117
Pravo na izvršenje legata zastarjeva za godinu dana od dana kada je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašćen da traži izvršenje legata.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Određivanje izvršioca testamenta
Član 118
Zavještalac može testamentom odrediti jedno ili više lica za izvršioca testamenta.
Izvršilac testamenta može biti svako poslovno sposobno lice.
Lice određeno za izvršioca testamenta ne mora se primiti te dužnosti.
Dužnost izvršioca testamenta
Član 119
Ako zavještalac nije nešto drugo htio, dužnost izvršioca testamenta je naročito, da se stara o čuvanju zaostavštine, da njome upravlja, da se stara o isplati dugova i legata i uopšte da se stara da testament bude izvr šen onako kako je zavještalac htio.
Ako ima više izvršilaca testamenta oni vrše zajedno povjerene im dužnosti, osim ako je zavještalac drugačije odredio.
Izvršioca testamenta određuje sam ostavilac. On mu određuje dužnosti i način njihovog izvršenja. Ako ostavilac nije izričito šta posebno odredio, vrijede odredbe stava 1. ovog člana, u kome su navedene neke od dužnosti izvršioca testamenta: čuvanje i upravljanje ostavinom, isplata dugova i legata. ovo ne isključuje mogućnost postojanja i nekih drugih dužnosti koje bi se kretale u okviru staranja da testament bude izvršen na način kako je ostavilac odredio ili želio.
Jedna od dužnosti izvršioca testamenta jeste da se stara o očuvanju ostavine. U tu svrhu je ovlašten predlagati ostavinskom sudu poduzimanje potrebnih mjera kojim će se predmeti koji spadaju u ostavinu prikupiti i čuvati. On ima pravo predlagati da sud naredi izvršenje popisa i procjene imovine koja spada u ostavinu ako smatra da, je to potrebno, da sam preda sudu na čuvanje gotov novac, vrednosne papire, dragocjenosti, štednje knjižice i druge važne isprave koje su se našle u ostavini, ili predložiti sudu da naredi njihovu predaju radi čuvanja od strane drugih osoba koje ih drže u posjedu. Isto tako izvršilac testamenta ima pravo da ostavinskom sudu predlaže postavljanje čuvara pojedinih stvari koje spadaju u ostavinu.
Ovamo spada i dužnost izvršioca testamenta da upravlja ostavinom do njene predaje nasljednicima ili da upravlja nasljedstvom do izvršenja diobe među nasljednicima ako se sami nasljednici nisu pobrinuli ili sporazumjeli o upravljanju nasljedstvom. U poslovima redovne uprave i u njenim granicama, izvršilac testamenta može i bez posebnog odobrenja ostavinskog suda sklapati pravne poslove koji nužno proizilaze iz redovne uprave, na primjer naplata najamnine ili zakupa, plaćanje režijskih troškova, javnih dažbina i obaveznih doprinosa i slično.
Izvršilac testamenta ovlašten je da s odobrenjem ostavinskog suda vrši raspolaganja stvarima iz ostavine ako je to ostavilac odredio, ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja kakve štete. Ovamo naročito spadaju troškovi popisa i procjene ostavine kao i troškovi sahrane ostavioca. Izvršilac testamenta, ako istovremeno nema svojstvo staraoca ostavine nije ovlašten da u parnici zastupa ni ostavinu kao cjelinu ni nasljednika kao skupnost, a niti pojedinačno. Izvršilac je, međutim, aktivno legitimiran da stavlja procesne prijedloge i ulaže pravne lijekove protiv odluka ostavinskog suda koje se odnose na njegov rad i njegova prava. On, u pravilu, nema pravo ulaganja pravnih lijekova u pogledu ostalih rješenja ostavinskog suda budući da nema svojstvo stranke u postupku.
Polaganje računa i nagrada izvršiocu
Član 120
Izvršilac testamenta dužan je da položi sudu račun o svom radu.
On ima pravo na naknadu troškova i na nagradu za svoj trud koja će mu se isplatiti na teret raspoloživog dijela zaostavštine, a prema odluci suda.
Osoba određena za izvršioca testamenta ne mora primiti ovu dužnost. Onaj koji primi dužnost izvršioca dužan je vršiti ove poslove uredno i savjesno. Izvršilac testamenta dužan je o svome radu polagati račun sudu, jer se smatra nekom vrsom punomoćnika, a njegova aktivnost i djelatnost treba da budu usmjereni na čuvanje i upravljanje imovinom koja spada u ostavinu. Izvršilac testamenta dužan je položiti račun naročito kada prestane njegova dužnost, bilo usljed opozivanja, ili što je prestala potreba za postojanjem izvršioca. Posljednje će biti ako je rasprava ostavine dovršena, a među nasljednicima nema saglasnoszi oko upravljanja nasljedstvom.
Opozivanje izvršioca testamenta
Član 121
Sud može po prijedlogu ili službenoj dužnosti opozvati izvršioca testamenta, ako njegov rad nije u skladu sa voljom zavještaoca ili sa zakonom.
Izričito opozivanje testamenta
Član 122
Zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom u bilo kom obliku u kome se po zakonu može sačiniti testament.
Zavještalac može opozvati pisani testament i uništenjem pismena.
Odnos ranijeg i kasnijeg testamenta
Član 123
Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.
Ako je zavještalac uništio kasniji testament, raniji testament ponovo dobija snagu, osim ako se dokaže da zavještalac to nije htio.
Raspolaganje zavještanom stvari
Član 124
Svako kasnije raspolaganje zavještaoca određenom stvari koju je bio nekom zavještao ima za posljedicu opozivanje zavještanja te stvari.
Testator može za života u svako vrijeme, po svojoj volji, pravnim poslom među živima ili na drugi način, raspolagati svojom imovinom i njenim dijelovima iako je testamentom već izvršio raspored te imovine za slučaj smrti. Nasljednici će poslije smrti testatora dobiti od njegove imovine ono što preostane. Kod legata je situacija nešto drugačija zbog toga što se legatar, u pravilu, ne nalazi u neposrednom odnosu prema ostavini, već on ima pravo od nasljednika zahtijevati predaju stvari, koja mu je namijenjena. Kod toga treba, međutim, razlikovati da li su predmet legata zamjenjive, generičke stvari ili individualno određena stvar, species.
U prvom je slučaju nasljednik dužan ispuniti legat bez obzira na to da li se legirana stvar nalazi u ostavini ili ne, osim ako je testator izričito odredio da legat treba izvršiti u stvarima iz njegove ostavine. Ako je, međutim, testator nekoj osobi kao legat namijenio individualno određenu stvar iz svoje ostavine, pokretnu ili nepokretnu, pa kasnije tu stvar otuđi, onda legat pada.