Nužni nasljednici - Advokatska kancelarija Topić Banjaluka
Ostaviocu nije ostavljena potpuna sloboda u raspolaganju imovinom za slučaj smrti. Zakonom je predviđeno da je ostavilac dužan izvjesnim osobama ostaviti određeni dio svoje imovine. To su osobe koje su mu najbliže po krvnoj ili bračnoj vezi ili kao tzv. građanski srodnici. Kako ostavioca na osnovu zakona nasljeđuje određen krug njegovih krvnih srodnika, njegov bračni drug i njegovi građanski srodnici, to odatle proizilazi da i lica kojima je ostavilac dužan ostaviti dio svoje imovine mogu poticati samo iz kruga zakonskih nasljednika. Ta se lica nazivaju nužnim nasljednicima.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske
-Nasljeđivanje na osnovu zakona-
Član 30 - Član 63
Nužni nasljednici
Nužni nasljednici
Član 30*
Nužni nasljednici su: djeca umrlog, njegovi usvojenici iz člana 21. Zakona o nasljeđivanju i njegov supružnik.
Ostali potomci umrlog, njegovi roditelji i njegova braća i sestre su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.
Lica navedena u ovom članu su nužni nasljednici kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvana na nasljeđe.
Stručno objašnenje
Pravo na nužni dio je pravo fizičkog lica, koje bi po zakonskom nasljednom redu bilo pozvano na nasljeđe, da suprotno poslednjoj volji ostavioca, bude imalac imovinskog prava iz zaostavštine. Titular prava na nužni dio, nužni nasljednik, imalac je subjektivnog građanskog prava. Pod nužnim nasljednicima podrazumijeva se, prema tome, krug zakonskih nasljednika koji imaju pravo na dio ostavine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio. Sasvim je irelevantno da li je ostavilac nužnim nasljednicima ostavio taj dio ostavine testamentom kao nasljedni dio, odnosno u obliku legata, ili im je na račun tog dijela dao za života dio svoje imovine u visini nužnog dijela ili im je taj dio osigurao na taj način što ga nije obuhvatio svojim testamentarnim raspolaganjima.
Prvenstveni osnov pozivanja na nasljeđe jeste testament, zavještanje. Tom izjavom poslednje volje zavještalac može nasljedstvo ostaviti i licima koja sa njim nisu ni u kakvom srodstvu niti mu je to lice supružnik. S ciljem zaštite interesa porodice, prvenstveno odnosa roditelja i djece, kao i odnosa između supružnika, tj. srodnika između kojih postoji obaveza izdržavanja, Zakon o nasljeđivanju je iz kruga zakonskih nasljednika izdvojio lica koja uvijek nasljeđuju određeni dio zaostavštine, sa kojim ostavilac ne može raspolagati. Lica koja uvijek nasljeđuju dio zaostavštine nužni su nasljednici, a dio zaostavštine koji nasljeđuju naziva se nužni dio.
Do zakonskog nasljeđivanja dolazi u slučaju kada je ostavilac umro bez pravovaljane oporuke ili testamenta ili kada testamentom nije raspolagao čitavom svojom imovinom ili kada testamentom postavljeni nasljednik ne može ili neće da naslijedi. Ostaviocu, međutim, nije ostavljena potpuna sloboda u raspolaganju imovinom za slučaj smrti. Zakonom je predviđeno da je ostavilac dužan izvjesnim osobama ostaviti određeni dio svoje imovine. To su osobe koje su mu najbliže po krvnoj ili bračnoj vezi ili kao tzv. građanski srodnici. Kako ostavioca na osnovu zakona nasljeđuje određen krug njegovih krvnih srodnika, njegov bračni drug i njegovi građanski srodnici, to odatle proizilazi da i lica kojima je ostavilac dužan ostaviti određeni dio svoje imovine mogu poticati samo iz kruga zakonskih nasljednika. Ta se lica nazivaju nužnim nasljednicima.
Ostaviočevi se roditelji ne mogu pojaviti kao nužni nasljednici dok postoji koji od ostaviočevih potomaka ili ostaviočev usvojenik i njegovi potomci, osim ako su ove osobe opravdano isključene iz nasljedstva ili su nedostojne za nasljeđivanje ili su se nasljedstva odrekle. Bračni drug je, međutim, nužni nasljednik ne samo uz ostaviočeve potomke i usvojenike te njihove potomke nego i uz ostavičeve roditelje i ostaviočevu braću i sestre, jer on po zakonskom redu nasljeđivanja nasljeđuje, kako u prvom, tako i u drugom nasljednom redu. Ostaviočevi djedovi i babe i daljni preci imaju pravo na nužni dio samo u slučaju ako nema zakonskih nasljednika bližeg nasljednog reda, bez obzira na to da li su ti zakonski nasljednici ujedno i nužni nasljednici ili ne.
Praktičan značaj
Ova norma ima veliki značaj u sudskim postupcima nasljeđivanja jer ograničava potpunu slobodu raspolaganja testamentom. Zavještalac ne može u potpunosti lišiti nužne nasljednike njihovog dijela, osim u slučajevima isključenja ili lišenja nasljeđa predviđenim zakonom. U praksi to znači da ako je testamentom cijela imovina ostavljena trećem licu, nužni nasljednici imaju pravo da sudskim putem zahtijevaju svoj nužni dio.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj zauzimaju stav da pravo na nužni dio ima karakter stvarnog prava koje se može neposredno ostvarivati u ostavinskom postupku ili putem posebne tužbe. U odluci Vrhovnog suda Republike Srpske naglašeno je da nužni dio predstavlja zakonsku zaštitu osnovnih egzistencijalnih potreba članova porodice, pa se testament koji ih lišava tog dijela može pobijati u mjeri u kojoj povređuje njihovo pravo.
📌 Primjer iz prakse
Zavještalac je testamentom svu svoju imovinu ostavio prijatelju, ne spominjući suprugu i djecu. Djeca su, kao nužni nasljednici, u ostavinskom postupku osporila testament i zatražila isplatu svog nužnog dijela. Sud je prihvatio njihov zahtjev i dosudio da se testament izvrši samo u preostalom dijelu nakon namirenja nužnog dijela potomaka i supruge.
✋ Ovaj primjer pokazuje kako zakon štiti djecu i supružnika ostavioca bez obzira na njegove lične želje izražene u testamentu.
Nužni i raspoloživi dio
Član 31
Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojom ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.
Nužni dio nasljednika iz člana 30. stav 1. iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.
Ostatkom zaostavštine može zavještalac raspolagati po svojoj volji i taj dio zaostavštine naziva se raspoloživi dio.
Stručno objašnjenje
Između nužnog dijela i nasljeđivanja na osnovu zakona postoji uska veza koja se očituje u dva pravca: prvo, osobama kojima se po zakonu priznaje svojstvo nužnih nasljednika pripada pravo na nužni dio samo onda kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo, i drugo, veličina nužnog dijela određuje se prema zakonskom nasljednom dijelu. Iako je ustanova nužnog dijela u vezi sa ustanovom testamenta, jer ostavioca ograničava u prvom redu u njegovim raspolaganjima za slučaj smrti, do njene primjene dolazi i u slučaju kada je ostavilac za života svojim raspolaganjima bez naknade prikratio nužne nasljednike u njihovom pravu na dio njegove imovine.
Nužni i raspoloživi dio se mogu utvrditi istom poslije smrti ostavioca, jer se prema momentu njegove smrti određuje ko su njegovi nužni nasljednici i koliko su njihovi nužni dijelovi. Treba, prema tome, najprije utvrditi, koja lica dolaze u konkretnim slučaju u obzir kao zakonski nasljednici, zatim koji su od tih zaknonskih nasljednika nužni nasljednici i koji bi dio nasljedstva nužnim nasljednicima pripao po zakonskom redu nasljeđivanja, nakon čega se prema tome zakonskom nasljednom dijelu utvrđuje veličina nužnog dijela za svakog pojedinačnog nužnog nasljednika. Iz ovog proizilazi da se nužni dio uvijek utvrđuje u odnosu na konkretne nužne nasljednike pojedinačno.
Član 31 Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske uređuje osnovni koncept nužnog dijela — dijela zaostavštine kojim ostavilac ne može slobodno raspolagati, jer je zakonom zagarantovan određenim nasljednicima. Nužni dio predstavlja minimum nasljednog prava koji pripada nužnim nasljednicima, bez obzira na sadržinu testamenta ili poklone koje je ostavilac učinio za života.
Zakon pravi razliku između dvije kategorije nasljednika:
-
prva kategorija (djeca, usvojenici i supružnik) imaju pravo na ½ zakonskog dijela,
-
druga kategorija (ostali potomci, roditelji, braća i sestre ako su nesposobni za rad i bez sredstava za život) imaju pravo na ⅓ zakonskog dijela.
Ostatak imovine, tj. ono čime ostavilac može slobodno raspolagati, naziva se raspoloživi dio.
Ako se nužni nasljednik koji ima potomke sa svojstvom nužnih nasljednika, odrekne prava na nužni dio samo u svoje ime, pravo na nužni dio po pravu predstavljanja pripada njegovim potomcima. Ovi će potomci u ime nužnog dijela zajedno dobiti onaj dio ostavine koji bi kao nužni dio pripao njihovom pretku, da se prava na nužni dio nije odrekao.Ako se nužni nasljednik odrekne prava na nužni dio ne samo u svoje ime nego i za svoje potomke, odnosno ako nužni dio nasljednik, koji se odrekao, nema potomaka, nužni dio ostalih nužnih nasljednika određuje se kao da nasljednik koji se odrekao odnosno njegovi potomci ni ne postoje.
U slučaju isključenja nužnog nasljednika iz nasljedstva ili njegove nedostojnosti za nasljeđivanje dolaze umjesto isključenog, odnosno nedostojnog nužnog nasljednika do prava na nužni dio njegovi potomci, ukoliko im zakon priznaje svojstvo nužnih nasljednika. Ako isključeni odnosno nedostojni nužni nasljednik nema potomaka, nužni dio ostalih nužnih nasljednika određuje se i u ovom slučaju kao da isključeni ili nedostojni nužni nasljenik ni ne postoji. Potomcima nužnog nasljednika koji se nužnog dijela odrekao samo u svoje ime, odnosno onog koji je isključen iz nasljedstva ili je nedostojan za nasljeđivanje, ne pripada, istina, pravo na nužni dio ako nemaju svojstvo nužnih nasljednika, ali i te potomke treba uzeti u obzir pri određivanju veličine nužnog dijela ostalih nužnih nasljednika, ukoliko bi po zakonskom redu nasljeđivanja bili pozvani na nasljedstvo.
Nužni dio se ne određuje po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev nužnog nasljednika. Nužni nasljednik može, prema tome, tražiti nužni dio te staviti zahtjev u tom pravcu, a može se prava na nužni dio i odreći. Ako se tog prava odrekne, a osim njega postoje i drugi nužni nasljednici, njihovi će se dijelovi odrediti kao da nužni nasljednik koji se odrekao nikad ni bio nasljednik. U tom slučaju dio koji bi mu pripao nasljeđuju ostaviočevi zakonski nasljednici, pa tako njegov dio može pripasti ne samo ostalim nužnim nasljednicima nego i oporučnim, ukoliko bi oni po zakonskom redu nasljeđivanja bili pozvani na nasljedstvo.
Određujući ročište za ostavinsku raspravu, sud je dužan na ročište pozvati zakonske nasljednike i u onom slučaju kada je ostavilac testamentom raspoložio svojom imovinom. Već uz poziv na ročište sud treba sve zainteresovane strane obavijestiti o postojanju testamenta, kako bi zakonski nasljednici, a među njima nužni, mogli odrediti svoj stav prema testamentu i ostaviočevim testamentarnim raspolaganjima. Ako se nužni nasljednik ne odazove pozivu na ostavinsku raspravu, nit se pismenim putem, podnošenjem pismene izjave, do donošenja odluke ne izjasni da li traži nužni dio ili se odriče nasljedstva odnosno prava na nužni dio, sud mu neće po službenoj dužnosti odrediti nužni dio, niti će išta preduzeti u tom pravcu.
Raspoloživi dio zaostavštine povećava se u tom slučaju za iznos dijela nužnog nasljednika, ukoliko je ostavilac testamentom raspoložio čitavom svojom imovinom i pri tome nužnom nasljedniku nije ništa ostavio. Ako testamentarnim raspolaganjima nužni dio nije u cijelosti uskraćen, nego je samo okrnjen, sud će, prema podacima kojima raspolaže nužnom nasljedniku dosuditi ono što mu je testamentom ostavljeno, a od onog dijela zaostavštine, koji je ostao izvan testamentarnih raspolaganja, još i dio koji mu od tog dijela zaostavštine pripada kao zakonskom nasljedniku, bez obzira na njegova prava kao nužnog nasljednika. Za onoliko koliko je nužni dio povrijeđen, raste opet raspoloživi dio.
Praktičan značaj
Ova odredba ima izuzetnu važnost u praksi, jer direktno ograničava testatorsku slobodu. Čak i ako testamentom ostavilac imovinu ostavi potpuno trećem licu, nužni nasljednici mogu pokrenuti tužbu za povredu nužnog dijela.
Sud u takvom slučaju smanjuje raspolaganja iz testamenta ili poklone učinjene za života ostavioca do visine nužnog dijela, čime štiti pravo nasljednika.
Primjenjuje se i u slučajevima kada testator poklonima pokušava “izigrati” zakon — takvi pokloni se uračunavaju u zaostavštinu pri izračunu nužnog dijela.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj zauzimaju stav da nužni dio ima apsolutni karakter zaštite imovinskog interesa nasljednika i da se ne može ukinuti niti smanjiti voljom ostavioca.
Vrhovni sud Republike Srpske u više presuda (npr. Rev-493/2017) naglasio je da “testamentarno raspolaganje koje povređuje nužni dio ne proizvodi pravno dejstvo u dijelu koji prelazi zakonom zagarantovani minimum”.
📌 Primjer iz prakse
Ostavilac je imao dvoje djece i testamentom odredio da stariji sin naslijedi porodičnu kuću vrijednu 120.000 KM, dok mlađem sinu ostavlja 30.000 KM u gotovini. Ukupna vrijednost imovine iznosila je 150.000 KM.
👉 Zaključak: Ako bi mlađem sinu, po zakonskom redu nasljeđivanja, pripala polovina imovine (75.000 KM), njegov nužni dio iznosi 37.500 KM. Budući da je testamentom dobio samo 30.000 KM, mlađi sin ima pravo zahtijevati dopunu svog nužnog dijela do pune vrijednosti — dakle, još 7.500 KM.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Pravo na nužni dio je nasljedno pravo
Član 32
Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju zaostavštinu, ali ostavilac može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio i u određenim stvarima, pravima ili u novcu.
Stručno objašnjenje
Član 32 Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske uređuje način ostvarivanja prava nužnog nasljednika, odnosno način isplate ili dodjele njegovog dijela iz zaostavštine.
Osnovno pravilo jeste da nužni nasljednik ima pravo na određeni dio svake stvari i prava koja čine zaostavštinu. Time se štiti njegova srazmjernost u odnosu na cjelokupnu imovinu ostavioca.
Međutim, zakon dopušta da ostavilac testamentom propiše drugačiji način namirenja nužnog dijela – da nužni nasljednik svoj dio primi u određenim stvarima, pravima ili u novcu, umjesto da se dijeli sve proporcionalno. Takva odredba važi ako ne narušava suštinsko pravo na vrijednost nužnog dijela.
Ostavilac može testamentom odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio u određenim stvarima, pravima ili novcu. Nasljednik kome je na taj način određeno da primi svoj nasljedni dio i dalje ostaje nužni nasljednik. Testator nije time nasljedno pravo nužnog nasljednika pretvorio u obligacioni zahtjev za predaju određenih stvari ili prenošenje prava, odnosno isplatu novčanog iznosa kao što je slučaj sa legatom. On je samo unaprijed odredio način diobe nasljeđa između nužnog nasljednika i ostalih nasljednika.
Pošto je pravo na nužni dio nasljedno pravo, nužni nasljednik može biti onaj ko nadživi ostavioca, ali i dijete začeto u vrijeme smrti ostavioca, ako se rodi živo, dok ne može naslijediti onaj ko je nedostojan za nasljeđivanje. Nužni nasljednik kome pripada nužni dio kao nasljedno pravo postaje držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktički vlast na stvari, odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti nasljeđene imovine, a izjavu o odricanju ili prijemu nasljeđa daje kao i bilo koji drugi nasljednik. Pošto je u ovoj situaciji nužni nasljednik pravi nasljednik, on stiče pravo na određeni idelani dio svih stvari i prava iz zaostavštine, na primjer 1/3, 1/4 itd, može da zahtijeva diobu zaostavštine i tome slično.
S obzirom na istaknuto načelo da je pravo na nužni dio nasljedno pravo, a nužni nasljednik da je nasljednik u pravom smislu, mora se zaključiti da se i na nužne nasljednike odnose odredbe zakona o opštim uslovima nasljeđivanja, o sticanju nasljedstva i o odgovornosti za dugove ostavioca ukoliko u tom pogledu nije za njih nešto drugo određeno. Prema tome je i za sticanje prava na nužni dio potrebno da nužni nasljednik preživi ostavioca, pretpostavka nasciturus pro iam nato habetur odnosi se i na nužne nasljednike i da je dostojan za nasljeđivanje.
Međutim i pored postojanja ovih opštih pretpostavki za nasljeđivanje, nužni nasljednik nema pravo na nužni dio ako je opravdano isključen iz nasljedstva, ili ako se za života ostavioca odrekao nasljedstva, kada je takvo odricanje po zakonu dopušteno.Nužni nasljednik kao ostaviočev univerzalni sukcesor odgovara solidarno s ostalim nasljednicima za ostaviočeve dugove i to do visine svog nasljednog dijela. U internom odnosu prema ostalim nasljednicima, nužni nasljednik odgovara samo srazmjerno svom nasljednom dijelu. Ako je, dakle, nasljedni dio nužnog nasljednika određen u alikvotnom dijelu zaostavštine, onda u istom razmjeru odgovara i za dugove.
Praktičan značaj
Ova norma daje fleksibilnost u diobi zaostavštine, posebno kada su stvari nejednake vrijednosti ili nedjeljive (npr. porodična kuća, zemljište, poslovni udio).
Ako se nužni nasljednik ne slaže sa time kako mu je nužni dio određen (npr. u novcu umjesto u stvarima), može pokrenuti parnicu radi zaštite svog prava, dok ostavilac ne može potpuno isključiti njegovo pravo.
Sudska praksa prihvata mogućnost isplate u novcu kao ekvivalent stvarnog dijela, ali samo ako time nužni nasljednik ne trpi umanjenje vrijednosti svog nasljednog dijela.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi su u više slučajeva zauzeli stav da „ostavilac može oblikovati sadržaj nužnog dijela, ali ne i ukinuti njegovu vrijednost“ (Vrhovni sud RS, Rev-110/2019).
Dakle, kada testament predviđa da će nužni nasljednik biti namiren isključivo novcem ili određenom stvari, sud cijeni da li je vrijednost tog dijela jednaka nužnom dijelu koji bi nasljednik imao po zakonu. Ako nije, raspolaganje testamentom se djelimično poništava.
📌 Primjer iz prakse
Ostavilac je testamentom odredio da kćerka naslijedi porodičnu kuću, a sinu da pripadne novčani iznos od 40.000 KM. Ukupna vrijednost zaostavštine procijenjena je na 160.000 KM.
👉 Zaključak: Sin, kao nužni nasljednik, ima pravo na svoj nužni dio iz svake stvari koja čini zaostavštinu, ali ostavilac može odrediti da mu se taj dio isplati u novcu. Dakle, iako nije dobio dio kuće, njegova novčana naknada je zakonski validna ako vrijednosno odgovara njegovom nužnom dijelu.
Utvrđivanje vrijednosti zaostavštine
Član 33
Vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:
a) prvo se popisuju i prodjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa
b) od utvrđene vrijednosti dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavioca, iznos troškova popisa i procjene zaostavštine i iznos dugova ostavioca i
v) dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljeđa, kao i onih poklona za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim licima koja nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.
Pri utvrđivanju vrijednosti zaostavštine ne uzimaju se u obzir vrijednosti poklona učinjenih organima vlasti, udruženjima građana, humanitarnim organizaci jama, kao ni pokloni učinjeni za opštekorisne svrhe i pokloni koji se na osnovu ovog zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Stručno objašnjenje
Ovaj član uređuje način utvrđivanja vrijednosti zaostavštine radi izračunavanja nužnog dijela koji pripada nužnim nasljednicima. Dakle, zakon precizno definiše metod kojim se dolazi do vrijednosti imovine ostavioca — to je osnov za obračun zakonskih i nužnih nasljednih dijelova.
Postupak obuhvata tri ključna koraka:
1️⃣ Popis i procjena imovine koju je ostavilac imao u trenutku smrti, uključujući testamentarna raspolaganja i potraživanja (čak i ona prema nasljednicima).
2️⃣ Odbijanje obaveza – od ukupne vrijednosti oduzimaju se troškovi sahrane, troškovi popisa i procjene, kao i dugovi ostavioca.
3️⃣ Uračunavanje poklona – u vrijednost zaostavštine dodaju se svi pokloni koje je ostavilac za života dao nasljednicima ili trećim licima u posljednjoj godini života (osim uobičajenih manjih poklona ili onih u humanitarne svrhe).
Na taj način, zakon sprečava zloupotrebe kojima bi se zaostavština vještački smanjila na štetu nužnih nasljednika.
Obračunsku vrijednost ostavine treba razlikovati od vrijednosti ostavinskih dobara koje je ostavilac imao u času smrti, ostavinska aktiva i od čiste, neto, vrijednosti ostavine, koja se dobija kada se od ostavinske aktive odbiju ostaviočevi dugovi, troškovi popisa i procjene ostavine i troškovi sahrane ostavioca, ostavinska pasiva. Ustanovljavanje ostavinske aktive i ostavinske pasive te izračunavanje čiste vrijednosti ostavine samo su tri faze računske operacije u postupku utvrđivanja obračunske vrijednosti ostavine, nakon kojih dolazi i do četvrte faze tog postupka, čistoj vrijednosti ostavine dodaje se vrijednost darova koje je ostavilac bilo kada učinio nekom zakonskom nasljedniku ili drugim osobama u posljednjoj godini svog života.
Praktičan značaj
Ova odredba ima ključnu ulogu u zaštiti prava nužnih nasljednika. Njome se sprječava da ostavilac „iznese“ imovinu darivanjem ili testamentom, a da nužni nasljednici ostanu bez zakonom zagarantovanog dijela.
U praksi, notari i sudovi prilikom utvrđivanja vrijednosti zaostavštine moraju precizno popisati i procijeniti svu imovinu i obaveze, uključujući darove i dugove.
Time se obezbjeđuje pravično nasljeđivanje i očuvanje minimuma egzistencijalne zaštite za nužne nasljednike.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj i regionu dosljedno primjenjuju princip da se vrijednost poklona datih nasljednicima uračunava u zaostavštinu, bez obzira na to da li su pokloni bili predmet posebnog testamentarnog raspolaganja.
Takođe, sudovi ističu da se pokloni humanitarnim i javnim institucijama ne uzimaju u obzir jer imaju opštekorisni karakter.
📌 Primjer iz prakse
Ostavilac je za života poklonio sinu stan vrijedan 150.000 KM, a kćerki ništa. Nakon smrti, utvrđeno je da ukupna imovina iznosi 50.000 KM. Ukupna vrijednost zaostavštine za obračun nužnog dijela iznosi 200.000 KM (150.000 + 50.000).
👉 Zaključak: Poklonjeni stan se uračunava u zaostavštinu prilikom obračuna nužnog dijela, pa kćerka kao nužni nasljednik ima pravo da zahtijeva isplatu svog zakonskog dijela u novcu ili drugoj imovini.
Poklon i određivanje njegove vrijednosti
Član 34
Kao poklon u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga ono što je ostavilac za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavioca bez naknade.
Stručno objašnjenje
Ovim članom Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske proširuje pojam poklona u kontekstu obračuna vrijednosti zaostavštine i nužnog dijela. Dakle, poklon nije samo klasično darivanje u materijalnom smislu (npr. stan, novac ili automobil), već i svako raspolaganje ostavioca bez naknade koje ima ekonomski učinak sličan poklonu.
Zakon navodi više primjera:
-
Odricanje od prava – npr. kada ostavilac prepusti nekom nasljedniku svoje potraživanje.
-
Oproštaj duga – kada oprosti nasljedniku dug koji je imao prema njemu.
-
Davanje na ime nasljednog dijela – kada za života daje dio imovine budućem nasljedniku kao predujam nasljedstva.
-
Davanje radi osnivanja domaćinstva ili zanimanja – tipično se odnosi na finansijsku pomoć pri kupovini stana, zemljišta ili započinjanju posla.
Svrha ove odredbe je da se spriječi nejednakost među nasljednicima i da se osigura pravičan obračun prilikom utvrđivanja nužnog dijela.
Praktičan značaj
Ova norma štiti ekonomsku ravnotežu među nasljednicima. U praksi, mnogi roditelji tokom života pomažu jedno dijete više od drugih (npr. kupovinom stana ili finansiranjem posla). Ovaj član propisuje da se takva pomoć tretira kao poklon i mora se uračunati u zaostavštinu, kako bi se spriječilo da neko od nasljednika bude neopravdano povlašćen.
Time se obezbjeđuje jednakost i pravičnost u nasljeđivanju.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj zauzimaju stav da se i oproštaj duga, odricanje od prava ili značajne životne donacije tretiraju kao pokloni koji ulaze u obračun zaostavštine.
Vrhovni sud RS u više odluka naglašava da se prilikom procjene mora utvrditi stvarna ekonomska vrijednost takvog raspolaganja, a ne samo formalni oblik pravnog akta.
📌 Primjer iz prakse
Otac je za života oprostio sinu dug od 40.000 KM i kćerki dao 20.000 KM za osnivanje domaćinstva. Nakon njegove smrti, imovina u ostavinskom postupku iznosila je 60.000 KM.
👉 Zaključak: Oprošteni dug i novčana pomoć smatraju se poklonima, pa se u ukupnu vrijednost zaostavštine uračunava 120.000 KM. Na osnovu toga, nužni dijelovi nasljednika računaju se pravično prema zakonu.
Vrijeme utvrđivanja vrijednosti poklonjene stvari
Član 35
Pri procjenjivanju poklona uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostaviočeve, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.
Stručno objašnjenje
Određivanje vrijednsoti ostavinskih dobara u svrhu izračunavanja nužnog dijela vrši se procjenom prema stanju u kojem su se ta dobra nalazila u času smrti ostavioca, uzimajući u obzir njihovu prometnu vrijednost u to vrijeme. Kod procjenjivanja poklona, čija se vrijednost treba dodati čistoj zaostavštini, mjerodavna je takođe prometna vrijednost poklonjenih stvari u vrijeme ostaviočeve smrti, ali se pri tome uzima u obzir stanje u kojem su se te stvari nalazile u vrijeme poklanjanja.
Stručno objašnjenje
Ovim članom zakon određuje način procjene vrijednosti poklona koji se uračunava u zaostavštinu prilikom izračunavanja nužnog dijela. Ključno je razlikovati vrijeme i vrijednost:
-
uzima se vrijednost poklona u trenutku smrti ostavioca,
-
ali prema stanju stvari u vrijeme kada je poklon učinjen.
To znači da se pri procjeni ne gleda tržišna vrijednost u trenutku darivanja, već trenutna vrijednost takve stvari u momentu smrti — ali uz pretpostavku da se stvar nije mijenjala (npr. nije dograđena, oštećena ili značajno promijenjena od strane primaoca poklona).
Cilj ove odredbe je da se pravično odredi koliki je stvarni doprinos poklona u ukupnoj vrijednosti imovine koju je ostavilac ostavio iza sebe.
Praktičan značaj
Ovo pravilo sprečava vještačko umanjenje ili uvećanje vrijednosti poklona. Na primjer, ako je poklonjena kuća bila značajno dograđena od strane primaoca, pri procjeni se uzima stanje kuće kakva je bila kada je poklonjena, a ne poslije dogradnje.
Na taj način se pravično utvrđuje vrijednost poklona koja će biti uračunata u zaostavštinu, čime se štite prava ostalih nasljednika, posebno nužnih.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi prilikom procjene poklona koriste vještačenja kako bi utvrdili tržišnu vrijednost stvari u trenutku smrti ostavioca, ali uzimaju u obzir njeno stanje iz vremena darivanja.
Vrhovni sud RS je u nekoliko odluka naglasio da se ne može uračunati vrijednost naknadnih ulaganja primaoca poklona, jer bi to značilo povredu načela jednakosti među nasljednicima.
📌 Primjer iz prakse
Otac je 2010. godine poklonio sinu kuću vrijednu 80.000 KM. Sin je kasnije dogradio sprat i povećao vrijednost kuće na 150.000 KM. Otac je preminuo 2025. godine.
👉 Zaključak: Pri utvrđivanju nužnog dijela, u vrijednost zaostavštine računa se vrijednost kuće u 2025. godini (trenutak smrti), ali u stanju u kojem je bila 2010. godine (vrijeme poklona), tj. 80.000 KM, jer dogradnja ne utiče na vrijednost poklona u smislu zakona.
Poklon u vidu osiguranja
Član 36
Kad se poklon sastoji u osiguranju u korist poklonoprimca kao vrijednost poklona uzeće se zbir premija koje je uplatio ostavilac, ako je taj zbir manji od osigurane sume; a ako je zbir premija veći od osigurane sume, kao vrijednost poklona uzeće se iznos osigurane sume.
Stručno objašnjenje
Ovaj član uređuje poseban slučaj poklona u vidu ugovora o osiguranju koji je zaključen u korist poklonoprimca. Dakle, kada ostavilac tokom života zaključi polisu životnog osiguranja ili neko drugo osiguranje u korist određenog nasljednika ili trećeg lica, zakon propisuje kako se utvrđuje vrijednost takvog poklona u okviru obračuna zaostavštine i nužnog dijela.
Pravilo je jednostavno:
-
Ako je zbir premija koje je ostavilac uplatio manji od osigurane sume, vrijednost poklona predstavlja zbir premija.
-
Ako je zbir premija veći od osigurane sume, vrijednost poklona se računa prema osiguranoj sumi.
Ova odredba sprečava da se vrijednost osiguranja tumači proizvoljno i omogućava pravedno uključivanje takvih raspolaganja u ukupnu vrijednost zaostavštine.
Praktičan značaj
Zakon time štiti ravnotežu među nasljednicima, jer se osiguranje u korist jednog od njih često koristi kao način „skrivenog poklona“. Ako se ne bi uračunavalo, takva osoba bi bila neopravdano povlašćena.
Na ovaj način, polise životnog osiguranja u korist nasljednika se tretiraju isto kao i drugi oblici darivanja, čime se obezbjeđuje pravičnost pri raspodjeli imovine ostavioca.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi su zauzeli stav da se svaka uplata osiguranja koju je vršio ostavilac smatra njegovim raspolaganjem bez naknade, te se u vrijednost zaostavštine uračunava po pravilima iz ovog člana.
Vrhovni sud RS istakao je da se prilikom utvrđivanja vrijednosti osiguranja moraju uzeti u obzir stvarne uplate ostavioca i nominalna vrijednost osigurane sume, bez spekulacija o kamatama ili promjenama tržišnih uslova.
📌 Primjer iz prakse
Otac je zaključio polisu životnog osiguranja u korist sina, s osiguranom sumom od 50.000 KM. Tokom života uplatio je ukupno 30.000 KM premija.
👉 Zaključak: Kao vrijednost poklona uračunava se zbir premija — 30.000 KM, jer je manji od osigurane sume.
Da je zbir premija bio, na primjer, 60.000 KM, tada bi vrijednost poklona iznosila 50.000 KM, jer se uzima niži iznos — osigurana suma.
Razdvajanje imovine u korist potomaka koji su privređivali sa ostaviocem
Član 37
Potomci i usvojenici ostaviočevi iz člana 21. stav 2. Zakona o nasljeđivanju koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomogli u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine.
Tako izdvojeni dio ne spada u zaostavštinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Stručno objašnjenje
Imovina pripada onome, ko je stvara svojim radom. Dio imovine koji odgovara doprinosu ostaviočevih potomaka u povećanju njegove imovine i nije u stvari ostaviočeva imovina iako se u času smrti ostavioca našla u njegovom posjedu, već je taj dio imovine, kako je bio stvaran radom i doprinosom potomaka, predstavljao njihovo vlasništvo. Opravdanost ove ustanove očituje se upravo u mogućnosti potomaka da nakon smrti svog pretka s kojim su zajedno privređivali, traže izdvajanje imovine koja je rezultat njihovog rada i doprinosa, jer bi inače ostali nasljednici prisvojili plodove njihovog rada.
Pravo zahtijevati izdvajanje imovine pripada samo ostaviočevim potomcima. Nije, međutim, potrebno da to u konkretnom slučaju budu istovremeno i njegovi zakonski nasljednici, jer pravo na izdvajanje pripada i onim ostaviočevim potomcima koji po zakonskom redu nasljeđivanja nisu pozvani na nasljedstvo. Pravo na izdvajanje pripada, štaviše, i onim potomcima koji su se odrekli nasljedstva ili su nedostojni za nasljeđivanje ili su isključeni iz nasljedstva, jer se ovdje i ne radi o nasljednopravnom odnosu,već o posebnom pravnom odnosu koji je između ostaviočevih potomaka i ostavioca nastao vza ostaviočeva života, a koji je utemeljen radom i doprinosom potomaka u ostaviočevom poslovanju.
Zbog toga pravo ovih potomaka da traže izdvajanje dijela imovine, koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, ostaje netaknuto i u onom slučaju kada im po pravilima nasljednog prava ne pripada pravo na nasljedstvo. Iako to u ovom propisu nije izričito određeno, treba uzeti da pravo izdvajanja imovine pripada i ostaviočevoim usvojenicima i njihovim potomcima. Za to govore svi razlozi koji opravdavaju ovaj institut, kao i okolnost da Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske i inače usvojenike i njihove potomke izjednačuje s krvnim potomcima ostaviočevim.
Za izdavajanje imovine u smislu ovog člana potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki:
a) da su ostaviočevi potomci živjeli u zajednici s ostaviocem
b) da su oni ostaviocu svojim trudom, zaradom ili na drugi način pomagali u privređivanju
c) da je njihovo zajedničko privređivanje s ostaviocem imalo kao rezultat povećanje vrijednosti ostaviočeve imovine.
Za ostvarenje prve pretpostavke nije potrebno da su potomci s ostaviocem živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Življene u zajednici predstavlja svakako širi oblik zajedničkog života od žiljena u zajedničkom domaćinstvu. Da li je u konkretnom slučaju postojala zajednica u smislu ovog člana, utvrdiće u slučaju spora sud uz uvažavanje svih okolnosti. Kod toga treba uzeti u obzir ne samo prilike i shvatanje sredine u kojoj je ostavilac živio nego i zanimanje ostavioca i njegovih potomaka, kao i posebne prilike uz koje su oni živjeli i radili. Tako se na primjer, može uzeti da zajednica, o kojoj je ovdje riječ, postoji između pretka i onih njegovih potomaka koji su kao pomorci najveći dio vremena odsutni od kuće, ako oni pretku stalno pomažu u privređivanju svojom zaradom ili na sličan način. Primjena ove odredbe moguća je i u slučaju kada zajednica, koja je postojala između ostavioca i njegovih potomaka, nije trajala do kraja ostaviočeva života, već je prestala izvjesno vrijeme prije njegove smrti, kao su ostvarene ostale pretpostavke koje se traže za izdvajanje imovine u korist potomaka.
Praktičan značaj
Ova odredba ima značajan korektivni efekat u nasljednom pravu, jer sprečava da doprinos potomaka u sticanju i održavanju imovine ostane neprepoznat. U praksi, to se najčešće odnosi na:
-
situacije kada dijete ili usvojenik radi u porodičnoj firmi ili poljoprivrednom gazdinstvu bez naknade,
-
slučajeve kada su zajedničkim ulaganjima izgradili kuću ili proširili imanje,
-
doprinos održavanju i uvećanju imovine kroz redovan rad i zajednički život sa ostaviocem.
Bitno: taj izdvojeni dio ne ulazi u zaostavštinu, ne računa se u nužni dio, niti se dodaje nasljednom udjelu — on se tretira kao samostalno stečeno pravo.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa u Republici Srpskoj potvrđuje da se ovo pravo ne zasniva na nasljeđivanju, već na obogaćenju bez osnova ili suvlasništvu po osnovu doprinosa. Sud mora utvrditi konkretan doprinos u povećanju vrijednosti imovine (npr. rad, novčana sredstva, održavanje).
Vrhovni sud RS u više presuda naglašava da se ne priznaje pravo na izdvajanje ako doprinos nije bio materijalno značajan ili ako se ne može dokazati da je uvećao imovinu ostavioca.
📌 Primjer iz prakse
Kćerka je više od 15 godina živjela sa ocem, radila u porodičnoj trgovini i od svojih prihoda finansirala adaptaciju kuće. Nakon očeve smrti, braća su pokrenula ostavinski postupak.
👉 Zaključak: Kćerka ima pravo da zahtijeva izdvajanje dijela vrijednosti koji odgovara njenom doprinosu u povećanju očevog imetka (npr. vrijednost uloženih sredstava u adaptaciju kuće). Taj dio se ne uračunava u nasljedni dio, već joj pripada nezavisno od nasljeđivanja.
Razdvajanje predmeta domaćinstva
Član 38
Nadživjelom supružniku i potomcima ostaviočevim koji su živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu pripadaju predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, kao što su pokućstvo, namještaj, posteljina i slično, ali ne i ako su ovi predmeti znatnije vrijednosti.
Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Stručno objašnjenje
Ovim članom se uređuje posebno pravo nadživjelog supružnika i potomaka koji su živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu. Oni imaju zakonsko pravo da iz zaostavštine zadrže predmete domaćinstva koji služe za svakodnevni život, poput:
-
pokućstva (sto, stolice, ormar, šporet, frižider itd.),
-
posteljine i kuhinjskih potrepština,
-
osnovnih uređaja i predmeta lične upotrebe.
Ovo pravo postoji bez obzira na to da li su nasljednici ili ne, jer se zasniva na socijalnoj funkciji porodične zajednice. Međutim, zakon jasno propisuje ograničenje — pravo se ne odnosi na predmete znatnije vrijednosti, kao što su umjetnička djela, vrijedni antikviteti ili luksuzni predmeti.
Praktičan značaj
Ova odredba štiti ekonomsku sigurnost porodice nakon smrti ostavioca, omogućavajući nadživjelom supružniku i djeci da zadrže osnovne predmete neophodne za život.
Takvi predmeti ne ulaze u obračun zaostavštine, ne uračunavaju se u nasljedni dio, niti utiču na obračun nužnog dijela, čime se obezbjeđuje minimalna egzistencijalna zaštita članova domaćinstva.
U praksi se ovo pravo često ostvaruje u okviru ostavinskog postupka, gdje nasljednici mogu podnijeti zahtjev da se predmeti domaćinstva izdvoje iz mase zaostavštine.
⚖️ Sudska praksa
Sudovi u Republici Srpskoj zauzimaju stav da ovo pravo nije nasljedno, već lična zakonska beneficija lica koja su živjela sa ostaviocem.
U jednoj odluci Okružnog suda u Banjoj Luci istaknuto je da je „svrha ove odredbe zaštita svakodnevnih životnih potreba porodice, a ne povećanje nasljednog dijela“.
Sudovi također naglašavaju da se pojam „predmeta znatnije vrijednosti“ procjenjuje u konkretnom slučaju, u zavisnosti od standarda domaćinstva i ukupne imovine ostavioca.
📌 Primjer iz prakse
Poslije smrti majke, sin i suprug koji su živjeli s njom u zajedničkom domaćinstvu zadržali su kućne predmete – sto, krevet, frižider i posuđe. U ostavinskom postupku druga djeca su zahtijevala da se ti predmeti uračunaju u nasljedni dio.
👉 Zaključak: Sud je odbio njihov zahtjev, jer se navedeni predmeti smatraju predmetima domaćinstva koji služe za svakodnevne potrebe, te se ne uračunavaju u zaostavštinu niti u nasljedne dijelove.
Smanjenje raspolaganje testamentom i vraćanje poklona zbog povrede nužnog dijela
Član 39
Kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganja testamentom će se smanjiti, a pokloni će se vratiti ukoliko je potrebno da bi namirio nužni dio.
Nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja testamentom i poklonom premaši raspoloživi dio.
Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti testamentarnih raspolaganja i poklona uzimaju se u račun i oni pokloni i raspolaganja testamentom za koja je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Od poklona i testamentarnih raspolaganja koja se uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio uzima se u račun pri utvrđivanju ukupne vrijednosti te stamentarnih raspolaganja i poklona samo onoliko za koliko oni premašuju njegov nužni dio.
Stručno objašnjenje
Ovaj član Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske propisuje mehanizam zaštite nužnog dijela. Ako je ostavilac testamentom ili poklonima raspolagao više nego što zakon dozvoljava (tj. više od raspoloživog dijela), nužni nasljednik ima pravo zahtijevati smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanje poklona, kako bi mu se nužni dio nadoknadio.
Zakon jasno definiše:
-
povreda nužnog dijela nastaje kada ukupna vrijednost raspolaganja (testament + pokloni) pređe raspoloživi dio,
-
u obračun se uključuju i ona raspolaganja za koja je ostavilac izričito naveo da se ne uračunavaju u nasljedni dio,
-
kod poklona i testamentarnih raspolaganja koji su već uračunati u nasljednikov dio, u obračun se uzima samo prekomjerni iznos, tj. onaj koji premašuje nužni dio.
Ova odredba sprečava da ostavilac, darovima ili testamentom, faktički liši zakonske nasljednike njihovog zakonom zaštićenog dijela.
Praktičan značaj
Ova norma ima izrazitu zaštitnu funkciju, jer omogućava nužnim nasljednicima (najčešće djeci, supružniku ili nesposobnim roditeljima) da osiguraju svoj minimalni nasljedni udio.
Ako ostavilac pokuša testamentom ili darovima prenijeti imovinu trećima i time oštetiti svoje najbliže, zakon nalaže vraćanje poklona i umanjenje testamentarnih raspolaganja do visine potrebne za isplatu nužnog dijela.
To znači da se prvo smanjuju testamentarna raspolaganja, a ako to nije dovoljno — pristupa se vraćanju poklona koje su primila druga lica.
Ovaj mehanizam je posebno značajan u porodičnim sporovima, gdje su česta prekomjerna darivanja jednog nasljednika ili trećih lica na štetu drugih članova porodice.
⚖️ Sudska praksa
Sudska praksa u Republici Srpskoj utvrdila je da pravo na nužni dio ima karakter imovinskog potraživanja i da nužni nasljednik može zahtijevati umanjenje testamenta i povraćaj poklona sve dok se njegov nužni dio ne ispuni.
Vrhovni sud RS u više presuda naglašava da se vrijednost poklona i raspolaganja utvrđuje u trenutku smrti ostavioca, prema tržišnim cijenama u tom trenutku.
Sudovi takođe utvrđuju redoslijed umanjenja: prvo se umanjuju testamentarne odredbe, a tek potom pokloni, počevši od posljednjeg učinjenog.
📌 Primjer iz prakse
Otac je testamentom ostavio svu imovinu vanbračnoj partnerki, a za života je sinu poklonio automobil. Drugo dijete nije dobilo ništa. Nakon smrti, kćerka je pokrenula spor tvrdeći da je povrijeđen njen nužni dio.
👉 Zaključak: Sud je utvrdio da su testament i poklon premašili raspoloživi dio, pa je naložio umanjenje testamenta i vraćanje dijela poklona do visine kćerkinog nužnog dijela.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Red smanjenja i vraćanja kod nasljeđivanja
Član 40
Kad je povrijeđen nužni dio prvo se smanjuju raspolaganja testamentom, pa ukoliko nužni dio time ne bi bio namiren, vraćaju se pokloni.
Srazmjerno smanjenje raspolaganja testamentom i privilegovani legat
Član 41
Raspolaganja testamentom smanjuju se u istoj srazmjeri, bez obzira na njihovu prirodu i na njihov obim i bez obzira da li se nalaze u jednom ili više testamenata, ako iz testamenta ne proizlazi nešto drugo.
Ako je zavještalac ostavio više legata i naredio da se neki legat isplati prije ostalih, taj će se legat smanjiti samo ukoliko vrijednost ostalih legata ne dostiže da se namiri nužni dio.
Srazmjerno smanjenje raspolaganja legata naloženih testamentarnom nasljedniku ili legataru
Član 42
Testamentarni nasljednik čiji bi nasljedni dio morao biti smanjen da bi se namirio nužni dio, može tražiti srazmjerno smanjenje legata koje treba da isplati, ako iz testamenta ne proizlazi nešto drugo.
Isto važi i za legatara kome je zavještalac naložio da iz svog legata nešto isplati.
Red vraćanja poklona
Član 43
Vraćanje poklona vrši se počev od posljednjeg poklona i ide dalje obrnuto redu kojima su pokloni učinjeni.
Pokloni učinjeni istovremeno vraćaju se srazmjerno.
Položaj poklonoprimca koji vraća poklon
Član 44
U pogledu poklonjene stvari koju je dužan da vrati, poklonoprimac se smatra kao savjesni držalac do dana kada je saznao za zahtjev za vraćanje poklona.
Ko može tražiti smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona
Član 45
Smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanja poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici.
Zastarjelost prava na traženje smanjenja testamentarnog raspolaganja i vraćanja poklona
Član 46
Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.
Isključenje nužnih nasljednika
Član 47
Zavještalac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima pravo na nužni dio ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu (ako se uvredljivo ili grubo odnosio prema zavještaocu, ako je umišljajno učinio krivično djelo prema zavještaocu, njegovom djetetu, usvojeniku, supružniku ili roditelju, ako se odao neradu i nepoštenom životu).
Isključenje iz nasljeđa može biti potpuno ili djelimično.
Isključenje iz nasljedstva predstavlja posebnu ustanovu nasljednog prava po kojoj ostavilac može spriječiti ili onemogućiti nasljeđivanje onih osoba kojima je zagarantovano pravo na nužni dio. Za pojam isključenja od nasljedstva i lišenja nužnog dijela u korist potomaka, starije je pravo upotrebljavalo zajednički izraz iznasljeđenje. U sistemu nasljednog prava postoje dvije vrste isključenja: isključenje u pravom smislu i isključenje u obliku lišenja nužnog dijela u korist potomaka.
U prvom slučaju primjena instituta isključenja ima za svrhu sprečavanje određene osobe, koja ima ili može imati svojstvo nužnog nasljednika, da postane nužni nasljednik, bez obzira ko će doći na njezino mjesto. Potrebno je postojanje određenog osnova isključenja, zahtijeva se krivica nasljednika, prema kome se ovaj institut primjenjuje, za određeno nedopušteno ponašanje prema ostavitelju, njegovim srodnicima, bračnom drugu i zajednici. Stoga ustanova isključenja nužnog nasljednika od nasljedstva ima karakter građanske kazne za njegovo ponašanje.
Naprotiv, kod instituta lišenja nasljednog dijela u korist potomaka svrha je da se oduzimanjem prava na nužni dio, koje pripada određenom nasljedniku, ovo pravo prenese neposredno na one osobe, njegove potomke, o kojima se nužni nasljednik dužan brinuti. Stoga je za primjenu ovog instituta dovoljno da se imovinske prilike nužnog nasljednika, prema kome se primjenjuje ovaj institut, nalaze objektivno u takvom stanju da ugrožavaju izdržavanje onih njegovih potomaka koji nisu sposobni za rad i privređivanje, o kojima se taj nasljednik, kao njihov predak treba brinuti, ili da je nužni nasljednik osoba koja je sklona rasipništvu, zbog čega može doći u opasnost izdržavanje ovih osoba.
Odje, dakle, postoji opasnost da bi naslijeđeni nužni dioa mogao postati plijen nasljednikovih vjerovnika usljed prezaduženosti nužnog nasljednika, ili što bi ga sam nužni nasljednik lakoumno potrošio na štetu svoju ili svoje porodice. Do ovakvog imovinskog stanja može doći iz subjektivnih razloga, usljed nemarnosti i nebrige nužnog nasljednika, rasipništvo, ili iz objektivnih razloga, usljed njegove prezaduženosti koja ne mora rezultitati iz njegove krivnje. Stoga ustanova lišenja nužnog dijela u korist potomaka ima prvenstveno zaštitni karakter imovinskih interesa potomaka nužnog nasljednika, a nema karakter kazne.
Uslovi za punovažnost isključenja nasljednika
Član 48
Zavještalac koji želi da isključi nasljednika mora to da izrazi u testamentu na nesumnjiv način, a korisno je da navede i osnov za isključenje.
Osnov za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja testamenta.
U slučaju spora o osnovanosti isključenja dužnost dokazivanja da je isključenje osnovano je na onome ko se na isključenje poziva.
Odredbu o isključenju nužnog nasljednika od nasljedstva ostavilac može, u pravilu, izraziti u testamentu. Međutim, ostavilac može ovu svoju volju izraziti i u kome drugom aktu koji ima sve potrepštine koje se traže za valjanost testamenta, a koji ne sadrži postavljanje nasljednika. Isključenje ne mora biti izraženo riječima, dovoljno je da je namjera isključenja očigledna, izvršena na nesumnjiv način. To će najčešće biti slučaj kod djellimičnog isključenja. Neki smatraju da je moguće i prećutno isključenje. Međutim, po našem pravu isključenje se ne pretpostavlja pa mora biti izraženo na nesumnjiv način u jednom od zakonskih oblika propisanih za sastav testamenta, a nikako prećutno. Činjenica što je ostavitelj mimoišao nužnog nasljednika i raspolagao cijelom svojom imovinom ne znači da je time isključio nužnog nasljednika od nasljedstva, budući da isključenje, da bi bilo valjano, mora biti izraženo na nesumnjiv način.
Posljedice isključenja nasljednika
Član 49
Isključenjem nasljednik gubi nasljedno pravo u obimu u kome je isključen, a pravo ostalih lica koja mogu naslijediti ostavioca određuju se kao da je isključeni umro prije ostavioca.
Isključeni nužni nasljednik, koji nije osporavao osnovanost isključenja, smatra se da je konačno isključen, odnosno da je umro prije ostavioca. Ovo vrijedi i onda ako se u parnici koja bude pokrenuta zbog spora o osnovanosti isključenja utvrdi da je isključenje opravdano. Ako je od nasljedstva isključena osoba u međuvremenu ipak raspolagala ostavinom, nastaje njena odgovornost prema nasljednicima, prema pravnim pravilima imovinskog prava, iz odnosa koji nastaje usljed poslovodstva bez naloga, a ne po propisima nasljednog prava.
Nužni nasljednik može biti isključen od svog nasljednog dijela potpuno, u cjelini, ili djelimično. Djelimično isključenje postoji kad je ostavilac nužnom nasljedniku ostavio manje nego što iznosi nužni dio koji mu je po zakonu trebao ostati, pod pretpostavkom da je ostavilac na nesumnjiv način izrazio da u pogledu ostalog dijela isključuje od nasljedstva nužnog nasljednika. Ako ostavilac ne bi tako postupio, moralo bi se uzeti da je nužni nasljednik prikraćen za svoj nužni dio. On bi u tom slučaju imao pravo zahtijevati da mu se taj dio nadopuni. Ovo stoga što se u našem pravu ne pretpostavlja isključenje nasljednika, već ono mora biti izraženo na nesumnjiv način.
Lišenje nužnog dijela u korist potomaka
Član 50
Ako je potomak koji je imao pravo na nužni dio prezadužen ili je rasipnik, zavještalac ga može lišiti u cjelini ili djelimično njegovog nužnog dijela u korist njegovih maloljetnih ili punoljetnih potomaka koji su nesposobni za privređivanje.
Ovo lišenje ostaje punovažno samo ako u trenutku otvaranja naslijeđa lišeni ima maloljetne ili punoljetne potomke koji su nesposobni za privređivanje.
Kontaktirajte nas
Telefoni: 051/220-270
065-511-122
Advokatska kancelarija Topić
Advokat Ružica Topić
Braće Mažar i majke Marije 48
78 000 Banjaluka, RS, BiH
E-mail:
Uračunavanje poklona zakonskom nasljedniku
Član 51
Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je ma na koji način dobio na poklon od ostavioca.
Plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao od poklonjene stvari sve do smrti ostaviočeve ne uračunavaju se.
Poklon se ne uračunava ako je ostavilac izjavio u vrijeme poklona ili kasnije ili u testamentu da se poklon neće uračunati u nasljedni dio ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviočeva. Pri tome ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu.
Ustanova uračunavanja poklona i zapisa u nasljednicima, collatio bonorum, predstavlja mjeru kojom se osigurava i izjednačenje zakonskih nasljednika istog nasljednog reda. Zakonski ostaviočevi nasljednici su njegovi srodnici ili bračni drug. Kako nasljeđivanje predstavlja takođe oblik sticanja imovine besplatnim načinom, ne bi bilo pravedno da oni zakonski nasljednici, koji su za života ostaviočeva primili od njega neku imovinu, nenaplatnim pravnim poslom participirali u podjeli ostavine jednako kao oni nasljendici istog nasljednog reda koji od ostavioca nisu ništa primili.
Da se to izbjegne i postigne jednakost među zakonskim nasljednicima, imovina koju je ostavilac za života beplatno razdijelio zakonskim nasljednicima i ona koja mu je ostala u momentu smrti tretira se kao jedna cjelina. Iz ove cjeline svaka osoba koja nasljeđuje kao zakonski nasljednik treba da dobije jednak dio. Zato se onim zakonskim nasljednicima koji su od ostavioca za njegova života primili neku imovinu na osnovu beplatnog raspolaganja treba njezinu vrijednost uračunati u nasljedni dio.
Kod toga se pretpostavlja da ostavilac, ukoliko nije imao razloga da drukčije postupi, nije imao namjeru da unosi nejednakost među svoje zakonske nasljednike. Stoga pri podjeli imovine, koja ostaje iza njegove smrti, svaki zakonski nasljednik treba da primi jedank dio, odnosno dio vrijednosti koji odgovara stepenu srodstva i nasljednom redu kome pojedini nasljednik pripada.
Ako ostavilac želi da nekog zakonskog nasljednika iz bilo kog razloga ipak preferira, on to može učiniti na način što će dotičnog zakonskog nasljednika postaviti za nasljednika putem testamenta, ili mu ostaviti legat pored nasljednog dijela ili odrediti da se ne uračuna tome nasljedniku u nasljedni dio vrijednost dara što mu ga je dao za svoga života.
Uračunavanje legata zakonskim nasljednicima
Član 52
Legat ostavljen zakonskom nasljedniku uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako iz testamenta proizlazi da je zavještalac htio da nasljednik dobije legat pored svog dijela.
Uračunavanje poklona i legata
Član 53
Uračunavanje poklona i legata vrši se na takav način što ostali nasljednici dobijaju iz zaostavštine odgovarajuću vrijednost, nasljednik kome se vrši uračunavanje poklona i legata nije dužan da im vrati nešto od onoga što je dobio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu.
Uračunavanje legata u nasljedni dio zakonskom nasljedniku se vrši ex lege, kao neki od sunasljednika to zatraži. Uračunavanje legata ne dolazi u obzir ako iz testamenta proizilazi da je ostavilac htio da zakonski nasljednik dobije legat pored svog nasljednog dijela. U tom slučaju tako ostavljen legat ima svojstvo prelegata, jer se izvršava iz ostavine prije ostalih legata, uslijed čega se na zakonske nasljednike raspodjeljuje preostali dio ostavine.
Ako se legat treba uračunati u nasljedni dio zakonskog nasljednika, a to će biti uvijek kada ostavilac nije odredio da se legat ne uračunava, tj. da zakosnki nasljednik dobije legat pored svog nasljednog dijela, tada se vrijednost primljenog legata uračunava u nasljedni dio tako, što će prilikom diobe ostavine zakonskom nasljedniku uzeti u račun vrijednost onoga što mu je ostavljeno odredbom o legatu.
Pravo nasljednika kome se poklon ili legat ne uračunava
Član 54
Kada prema volji ostaviočevoj poklon ili legat ne treba da se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio, takav nasljednik zadržava poklon, odnosno legat i učestvuje sa ostalim nasljednicima u diobi zaostavštine kao da poklona, odnosno legata nije ni bilo. Kad ima nužnih nasljednika, a prema volji ostaviočevoj poklon ili legat ne treba da se uračuna nekom nasljedniku u njegov nasljedni dio, taj nasljednik će moći da zadrži poklon, odnosno legat u granicama raspoloživog dijela.
Pravo nasljednika koji se odrekao nasljeđa
Član 55
Nasljednik koji se odrekao nasljeđa zadržava poklon u granicama raspoloživog dijela. On ima pravo da zahtijeva ispunjenje legata samo u granicama raspoloživog dijela.
Nasljednik koji se odrekao nasljedstva nije nasljednik, jer se odricanje od prava nasljedstva i svih ovlaštenja koja su jednom nasljedniku na osnovu nasljeđivanja pripala. Takva osoba smatra se da nikada nije bila nasljednik. Ovo vrijedi bez obzira da li se radi o odricanju od nasljedstva u vlastito ime ili i u ime svog potomstva.
Osoba koja se odrekla nasljedstva ima pravo zadržati poklon. Ovo njeno pravo izjednačeno je s pravom svakog drugog daroprimca koji nije zakonski nasljednik. Ove osobe imaju pravo zadržati poklon ako njime nije povrijeđen nužni dio, tj. ako se vrijednost poklona kreće u granicama raspoloživog dijela ostavine. Takve osobe mogu zadržati poklon ako se namirnje povrijeđenog nužnog dijela može postići umanjenjem testamentalnog raspolaganja ili vraćanjem poklona koji su kasnije poklonjeni.
Pravo vraćanja poklona
Član 56
Nasljednik ima pravo da poklonjenu mu stvar vrati zaostavštini. U tom slučaju neće mu se njena vrijednost uračunati u nasljedni dio, a u pogledu troškova koje je učinio za stvar i u pogledu oštećenja koja je pretrpjela, smatraće se za savjesnog držaoca, ukoliko se ne dokaže njegova nesavjesnost.
Prilikom uračunavanja poklona u nasljedni dio zakonskim nasljednicima, nasljednik - poklonoprimac i legatar, nisu u pravilu, dužni da in natura - fizički, vrate u ostavinu predmete ili pojedine stvari koje su primili na poklon od ostavioca, osim u slučajevima ako je takvim poklonom povrijeđen nužni dio. Redovan način uračunavanja predstavlja tzv. vrijednosno uračunavanje poklona i legata. Nasljednicima koji nisu primili poklon daje se iz ostavine prvo vrijednost poklona što su ih pojedini nasljednici primili za života ostaviočevog, pa se tek ostatak ostavine dijeli među sve nasljednike, uključujući ovamo nasljednike koji su primili poklon manje vrijednosti.
Određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju
Član 57
Pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostaviočeve, a prema njenom stanju u vrijeme poklona.
Poklon u vidu osiguranja
Član 58
Kada se poklon sastoji u osiguranju u korist poklonoprimca, kao vrijednost poklona uzeće se zbir premija koje je uplatio ostavilac, ako je taj zbir manji od osigurane sume; a ako je zbir premija veći od osigurane sume kao vrijednost poklona uzeće se iznos osigurane sume.
Poklon koji je zakonski nasljednik primio od ostavioca može se sastojati i od iznosa osiguranja namijenjenog u korist tog nasljednika, tj. kad se iznos osiguranja ostavioca treba isplatiti određenom zakonskom nasljedniku, što je ostavilac ugovorio prilikom sklapanja ugovora o osiguranju ili naknadnom odredbom. Obim uračunavanja takvog poklona zavisi od toga da li je zbir uplaćenih premija premašio ili nije visinu osiguranja. Ako zbir ukupno uplaćenih premija premašuje visinu osiguranja, daroprimcu, zakonskom nasljedniku, će se uračunati u nasljedni dio, kao poklon, samo iznos osiguranja bez izvršene pretplate. Ovo zbog toga što osiguravajuća kuća nije dužna osiguraniku isplatiti više nego što iznosi iznos osiguranja. Tim viškom uplaćenih premija, iako su one isplaćene iz ostaviočeve imovine, nije se okoristio nasljednik, pa mu se taj višak ne može uračunati u njegov nasljedni dio.
Troškovi izdržavanja nasljednika
Član 59
Ono što je potrošeno na izdržavanje nasljednika i njegovo obavezno školovanje neće se uračunavati u njegov nasljedni dio.
Da li će se izdaci koje je ostavilac učinio za dalje školovanje nasljednika uračunati u njegov nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučiće sud na zahtjev nasljednika prema okolnostima, uzimajući u obzir naročitu vrijednost zaostavštine i troškova školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih nasljednika.
Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve ono što je na ma koji način primio na poklon od ostavioca, osim ako sam ostavilac nije odredio da se dar neće uračunati u nasljedni dio. Predviđeni su izuzeci od ovog pravila, prema kojima se neće uračunati nasljedniku u nasljedni dio ono što je primio od ostavioca u ime izdržavanja i školovanja, kao i vrijednost uobičajenih manjih poklona. Zakonskom nasljedniku neće se uračunati u nasljedni dio ona vrijednost koju je primio od ostavioca na osnovu svog izdržavanja i obaveznog školovanja.
Pod pojmom izdržavanja treba razumjeti troškove učinjene u vezi sa staranjem za život i zdravlje nasljednika, koji se sastoje od izdataka za prehranu, stanovanje, odijevanje i podmirenje ostalih životnih potreba. Dužnost izdržavanja postoji između roditelja i djece uzajamno kao i između ostalih bračnih srodnika u pravoj ushodnoj i nizhodnoj liniji, kao i između braće i sestara u pogledu izdržavanja njihove maloljetne braće i sestara. Obaveza izdržavanja tereti sva lica onim redom, kojim dolaze na nasljedstvo, a ako je više osoba zajedno obavezno na izdržavanje, ova se obaveza diejli među njima prema njihovim mogućnostima.
Uobičajeni manji pokloni
Član 60
Uobičajeni manji pokloni ne uračunavaju se u nasljedni dio.
Zakonskom nasljedniku, u pravilu, uračunava se u nasljedni dio sve što je u bilo kom vidu primio od ostavioca za njegova života na osnovu beplatnih i s njima izjednačenih raspolaganja. Odredba po kojoj se zakonskom nasljedniku ne uračunava u nasljedni dio vrijednost uobičajenih manjih darova predstavlja u stvari izuzetak. Bez posebne odredbe ostaviočeve o neuračunavanju poklona u nasljedni dio, ovakvi pokloni neće se uračunati u nasljedni dio. Primjenom ove odredbe o neuračunavanju uobičajenog manjeg poklona u nasljedni dio zakonskom nasljedniku, ostavilac ne bi mogao spriječiti svojom suprotnom odredbom ako se vrijednost darovane stvari kreće u granicama uobičajenog poklona. Takva ostaviočeva odredba bila bi ništava u dijelu i obimu za koji sud utvrdi da se nalazi u granicama vrijednosti uobičajenog manjeg poklona.
Član 61
Pokloni učinjeni licu umjesto koga nasljednik dolazi na nasljeđe usljed smrti tog lica ili usljed njegovog odricanja od nasljeđa, uračunavaju se i u nasljedni dio.
Pokloni učinjeni licu umjesto koga nasljednik dolazi na nasljeđe zbog nedostojnosti tog lica, ili zbog njegovog isključenja iz nasljeđa ili zbog lišenja nužnog dijela, ne uračunavaju se nasljedniku u nasljedni dio.
Uračunavanje nasljednikovog duga ostaviocu
Član 62
Nasljedniku se uračunava u njegov dio ono što je dugovao ostaviocu.
Načelo izjednačavanja svih zakonskih nasljednika istog nasljednog reda u njihovim pravima, koje je provedeno kod uračunavanja u nasljedni dio svega onoga što su primili kao poklon od ostavioca za njegova života, odnosi se i na dugove koje je taj nasljednik imao prema ostaviocu. Ovi dugovi, kao ostaviočevo potraživanje, predstavljaju ostavinsku imovinu. Usljed toga se uzimaju u obzir kao aktiva kod utvrđivanja vrijednosti ostavine u svrhu izračunavanja nužnog i raspoloživog dijela ostavine.
Ako je nasljednik bio ostaviočev dužnik, iznos ili vrijednost njegovog duga uračunaće mu se u njegov nasljedni dio. Nasljednik, ostaviočev dužnik, zadržava sve ono što je od ostavioca primio uključujući i vrijednost svog dugovanja do visine nasljednog dijela. Višak duga, koji prelazi njegov nasljedni dio, dužan je vratiti u ostavinu. Prema tome, ostali nasljednici dobiće iz ostavine prvo odgovarajuću vrijednost koja odgovara vrijednosti duga kojeg nasljednika, ostaviočevog dužnika.
Nasljednik-dužnik, participiraće u podjeli preostale ostavine zajedno s ostalim nasljednicima, samo ako postoji višak ostavine, koji preostaje kad se ostalim nasljednicima podmiri dio koji odgovara vrijednosti duga pojedinog nasljednika ostavioca. Nasljednik-dužnik može vratiti u ostavinu cjelokupni iznos duga. Tada sudjeluje u podjeli ostavine kao da duga nije bilo, tj. izbjeći će uračunavanju i dobiti svoj nasljedni dio u cjelini.
Zahtjev za uračunavanje
Član 63
Zahtjev da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju pokloni i legati, mogu podnositi samo njegovi sanasljednici.
Uračunavanje poklona i legata u nasljedni dio vrši se samo na zahtjev ovlaštenih osoba. Sud ne može po službenoj dužnosti vršiti uračunavanja. Pravo na stavljanje zahtjeva za uračunavanje poklona i legata u nasljedni dio priznato je samo sunasljednicima, licima koja su postala stvarni nasljednici. To pravo ne pripada onima koji su se odrekli nasljedstva, koji su postali nedostojni, koji su isključeni iz nasljedstva, ili koji su lišeni nužnog dijela u korist svojih potomaka. Sunasljednici imaju pravni interes da se uračunavanjem zakonskom nasljedniku u nasljedni dio onoga što je za života ostaviočevog od njega primio na dar oslobodi veći dio ostavine za podjelu među zakonskim nasljednicima. Pod sunasljednicima podrazumijevaju se ne samo oni nasljednici koji nasljeđuju na osnovu zakona nego i oni koji nasljeđuju na osnovu testamenta, kao i oni koji nasljeđuju po oba pozivanja na nasljedstvo.